Mesto susreta i rastanaka, radosti i tuge, čežnje i ljubavi, strepnje i nadanja... mesto na kome niko nije bio ravnodušan.
Odavde smo našu braću, prijatelje, momke, pratili u JNA, kretali na radne akcije, odlazili i vraćali se sa visokih škola, išli u prosidbe, odavde smo učili da volimo svoju zemlju. Mesto na kome, ako ostanete malo duže, još uvek možete čuti zvuke harmonike.
Prolazila sam ovuda pre dve nedelje. I morala sam da zastanem i uslikam predivne crvene cvetove, bulke (nama su to makovi). Stoje tako zagrljeni sa čeličnim šinama, kao da su iznikli iz njih.
Setila sam se kako sam jednom prilikom pala preko tih šina, ustala i nastavila dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Jer, železnička stanica je često bila mesto bola, ali ne fizičkog. Onog drugog, mnogo jačeg.
I sada sam, prelazeći posle mnogo godina preko ove pruge, osetila ponovo tu istu bol. Setila sam se svih onih divnih ljudi iz ovog prelepog grada, koji više nisu među nama, koji su otputovali u neki drugi svet, nekom drugačijom prugom i više se nikada neće vratiti.
Nestali su isto onako kao što smo nestali mi iz srpskog Jerusalima i kao što nestaje ova pruga prekrivena travom i crvenim makovima koji su je obgrlili i ne dozvoljavaju joj da potone i koji eto, uprkos svemu, čekaju ponovni pisak voza i one koji bi njime trebalo da se vrate.
Samo što je za ovaj naš "dogodine" grad, potrebno putovanje u suprotnom smeru od onoga kojim trenutno putujemo prugom života.
Radmila Кnežević
Napomena redakcije: Radmila Knežević je rođena u Prizrenu. Glumica je Narodnog pozorišta u Prištini, rediteljka, spisateljica i dramski edukator. Živi u Budvi.