Odluka o bombardovanju tadašnje SRJ doneta je, prvi put u istoriji, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, a naredbu je tadašnjem komandantu savezničkih snaga, američkom generalu Vesliju Klarku, izdao generalni sekretar NATO-a Havijer Solana.
Klark je docnije u knjizi "Moderno ratovanje" napisao - ne samo da je planiranje vazdušne operacije NATO-a protiv SRJ intenzivirano sredinom juna 1998, već i da je završeno krajem avgusta te godine.
SRJ je napadnuta pod izgovorom da je krivac za neuspeh pregovora u Rambujeu i Parizu o budućem statusu pokrajine Kosovo i Metohija.
Nakon što je odluku o neprihvatanju stranih trupa potvrdila Skupština Srbije, koja je predložila da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju mirovno rešenje sukoba na Kosovu, NATO je 24. marta 1999. u 19.45 započeo vazdušne udare krstarećim raketama i avijacijom, na više područja Srbije i Crne Gore.
Devetnaest zemalja Alijanse počelo je bombardovanje sa brodova u Jadranu, iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, podržane strateškim bombarderima koji su poleteli iz baza u zapadnoj Evropi, a kasnije i iz SAD. Najpre su gađane kasarne i jedinice protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, u Batajnici, Mladenovcu, Prištini i na drugim mestima.
Gotovo da nema grada u Srbiji koji se tokom 11 nedelja napada bar nekoliko puta nije našao na meti snaga NATO-a.
U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.
U noći 23. aprila 1999. godine u dva sata i šest minuta nakon ponoći, NATO je u napadu na zgradu RTS-a usmrtio 16 radnika. To je bio prvi slučaj da je medijska kuća proglašena za legitimni vojni cilj.
Tokom bombardovanja izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.
NATO je lansirao 1.300 krstarećih raketa, izručio 37.000 "kasetnih bombi" od kojih je poginulo oko 200 osoba, a ranjeno više stotina i upotrebio zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.
Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije - u Pančevu i Novom Sadu, a snage NATO-a su upotrebile i takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.
Posle više diplomatskih pritisaka, bombardovanje je okončano potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999, da bi tri dana potom počelo povlačenje snaga SRJ sa Kosova i Metohije.
Pošto je generalni sekretar NATO-a 10. juna izdao naredbu o prekidu bombardovanja, poslednji projektili su pali na područje sela Kokoleč u 13.30.
Tog dana je Savet bezbednosti UN usvojio Rezoluciju 1244, a u Pokrajinu je upućeno 37.200 vojnika Kfora iz 36 zemalja, sa zadatkom da čuvaju mir, bezbednost i povratak više stotina hiljada albanskih izbeglica dok se ne definiše najširi stepen njene autonomije.
Ispred spomen krsta posvećenog stradalim Srbima u NATO bombardovanju i tokom egzodusa 1999. godine u dvorištu Doma kulture “Gračanica” danas će u organizaciji ove ustanove, Eparhije Raško-Prizrenske i Kulturno-prosvetne zajednice Kosova i Metohije biti obeležena godišnjica od početka Nato pogroma.
Petković: Godišnjica nas obavezuje da se setimo svih nevinih žrtava
Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Petar Petković naveo je da nas “dvadeset druga godišnjica NATO agresije obavezuje da se sa pijetetom setimo svih nevinih žrtava koje su pale tokom dugih 78 dana bombardovanja zarad nečijih težnji da od Srbije otme deo teritorije”.
“Naše Kosovo i Metohija bilo je kamen u cipeli onih moćnika namerenih da po svaku cenu do kraja sprovedu svoju secesionističku politiku. U tom naumu sredstva nisu birali. Međutim, projekat stvaranja takozvane "kosovske državnosti" koji je tada započet, a za koji se mislilo da je trajno završen 2008. godine jednostrano proglašenom secesijom naše južne pokrajine, danas se pokazuje krajnje promašenim”, istakao je Petković.
Napominje da se Srbija se diplomatski i ekonomski bori za Kosovo, kroz brojne projekte podrške, ekonomskog osnaživanja, infrastrukturnih i kapitalnih investicija, ali i za pregovaračkim stolom.
“Na to nas obavezuju životi i male Milice Rakić iz Batajnice i Sanje Milenković iz Varvarina i ostale dece, njih 87, mučki stradalih tokom 11 nedelja pod bombama. Njihove žrtve, zahtevaju od nas da danas za svu našu decu gradimo sigurnu budućnost politikom dijaloga i kompromisa i težimo pronalaženju trajnog mira na ovim prostorima, ali nikada ne zaboravljajući nevine žrtve i užas bombardovanja koji je zadesio našu zemlju 1999. godine”, zaključuje se u saopštenju dostavljenom medijima.