Na današnji dan pre 10 godina u talasu nasilja na srpska naselja i verske objekte, koji su trajali dva dana, stradalo je 19 civila, a više od 900 osoba je povređeno. Uništeno je ili oštećeno oko 800 kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira, a nekoliko hiljada Srba pobeglo je iz svojih kuća.
Neposredni povod za početak Martovskog pogroma bila je lažna vest Radio televizije Kosova o tome da su Srbi odgovorni za utapanje dvojice albanskih dečaka u reci Ibar, kod sela Čabra na severu Kosova. Sukob je počeo u Kosovskoj Mitrovici, a oko 14 časova preko 10. 000 uglavnom mlađih Albanaca uspelo je da probije policijsku blokadu prema Čaglavici gde dolazi do nasilja i paljenja kuća.
U velikim sukobima u Mitrovici ubijena je Jana Tučev na terasi svog stana oko 13 časova dok je od snajperskog hica poginuo Borivoje Spasojević, a nekoliko stotina ljudi je ranjeno i povređeno, u južnom delu grada spaljena je crkva Svetog Save, iz nje je proteran sveštenik sa porodicom. Selo Svinjare koje je se nalazi nedaleko od Francuske baze KFOR-a potpuno je spaljeno i opljačkano. U Vučitrnu je potpuno uništeno jedno romsko - aškalijsko naselje, a zapaljena je i demolirna crkva Svetog Ilije.
U prizrenskom regionu stradali su skoro svi objekti Srpske pravoslavne crkve, Manastir svetih Arhangela, Bogoslovija “Sveti Kirilo i Metodije” u kojoj je, nakon što je zapaljena, ostao i poginuo Prizrenac Dragan Nedeljković. Spaljeno je sedište episkopa, katedralni hram Svetog Đorđa je potpuno uništen, a u najpoznatiju prizrensku crkvu, Bogordicu Ljevišku, Albanci su donosili zapaljene automobilske gume i teško oštetili freske i unutrašnjost hrama.
Potpuno je uništeno staro gradsko jezgro, Potkaljaja, naselje ispod prizrenske tvrđave. Osamdesetak Srba tokom noći je evakuisano u bazu nemačkog KFOR-a gde su proveli narednih nekoliko godina.
U Orahovcu je opšti napad počeo oko 19 časova; pretučen je jedan stariji bračni par, a zgrada pošte je potpuno demolirana. U Štrpcu, u selu Drajkovce, ubijen je Dobrivoje Stolić, a njegov sin Borko je teško ranjen i tokom noći je podlegao povredama.
U Gnjilanu su popaljene sve srpske kuće, ubijen je Boban Perić dok je Slavoljub Dabić pretučen do smrti; Srbi su evakisani u crkveno dvorište, a bilo je i nekoliko pokušaja napada na selo Šilovo nadomak Gnjilana.
U Vitini je lakše ranjen sveštenik Dragan Kojić i zapaljena je novopodignuta škola u ovom mestu. U Kosovskoj Kamenici, koja je promovisana kao najtolerantnija sredina na Kosovu započela su kamenovanja, prebijanja i zastrašivanja. Iz automobila sa srpskim registarskim tablicama izvučen je I teško pretučen Jugoslav Savić koji je nekoliko dana kasnije, od posledica prebijanja, preminuo u vranjskoj bolnici.
U pećkom regionu popaljeno je svih 25 kuća u povratničkom selu Belo Polje, pucano je na sela Grabac i Biču koja su evakuisana, a na Manastir Visoke Dečane ispaljeno je pet minobacačkih projektila. Tokom dana iz Đakovice evakuisane su starice koje su protekle četiri godine živele u dvorištu crkve Uspenja presvete Bogorodice, koja je kasnije do temelja uništena, a iz centra grada su građevinskom mehanizacijom uklonjene ruševine saborne crkve Svete Trojice, minirane 1999. godine.
Na centralnom Kosovu teško su postradali: Lipljan, Čaglavica, Kosovo Polje i Obilić. Najteža situacija je bila u zgradi YU programa u Prištini gde je linč doživelo preostalih dvestotinak Srba koji su evakuisani u baze KFOR-a, spaljena je crkva Svetog Nikole u kojoj je izgoreo jedan od najvrednijih ikonostasa u SPC, rad debarskih majstora.
Sveštenika Miroslava Popadića iz zapaljenjog parohijskog doma evakuisali su pripadnici UNMIK policije. Veliki broj Srba se nakon ovoga nije vratio u Prištinu, crkva Svetog Nikole je, najvećim delom, obnovljena. Prebijanja i paljevine su sistematski vršene i u Kosovu Polju gde je zapaljeno oko 150 domova, bolnica i Dom zdravlja, pošta, crkva Svetog Nikole i svi objekti koje su koristili Srbi.
Iz svoje kuće izvučen je Zlatibor Trajković i na očigled njegove supruge Rade, poliven benzinom i zapaljen, posle čega je preminuo. Nakon pogrom, većina raseljenih se nije vratila u svoje domove.
Hajka na Srbe u Lipljanu je organizovano išla od kuće do kuće, palila, prebijala i izbacivala ih na ulicu. U jednom napadu smrtno je stradao Nenad Vesić, raseljeno lice iz sela Konjuh iz okoline Lipljana.
Pogrom je u Obiliću počeo 18. marta po istom scenariju kao u većini mesta prethodnog dana. Srbi su potpuno izbačeni iz ovog grada, smešteni u kolektivne centre ili kod rođaka u okolnim selima. Uništena je crkva u centru grada, spaljena i demolirana zgrada YU programa u kojoj su živeli Srbi. Potpuno je uništena škola iz koje su, dok je napadana, evakuisani đaci.
U Prištini, u crkvi Svetog Nikole, vladika raško-prizrenski Teodosije služiće u 12 sati liturgiju i pomen nastradalima u pogrom.
Aleksandar Vulin, koji je trebalo da prisustvuje liturgiji u crkvi Svetog Nikole, neće boraviti na Kosovu na desetu godišnjicu martovskog pogrom jer su mu vlasti u Prištini zabranile dolazak.