“Nuk flas mirë, por kuptoj shumë” – “Ne govorim dobro, ali dosta razumem“, odgovor je Petra Đorđevića iz Gračanice, na pitanje RTV Kim, da li govori albanski.
Durata Prokši je mlada Albanka iz Južne Mitrovice. Iako pripada generaciji koja uglavnom ne poznaje drugi službeni jezik Kosova, sa njom to nije slučaj.
„Živela sam na severu pre rata. Onda tako… nerofrmalno. Prvo kroz program na televiziji, kao što deca danas prate nemački, engleski i mi smo tako svaki program pratili na srpskom. Nisam se mnogo družila (sa Srbima), više kroz televizijski program. Jezici nam idu u porodici. Majka mi je nastavnica Engleskog jezika, otac mi je bio nastavnik Albanskog jezika i to je verovatno nasledno”, kaže Durata Prokši.
Petnaestogodišnja Mila Mihajlović iz Rabovca, inače učenica Gimnazije u Lapljem Selu, uči albanski. “Dosta razumem, s obzirom da moj otac govori albanski, deda je govorio albanski, živimo u selu koje je inače interetički formirano, ali kada nemate dovoljno samopouzdanja u ono što govorite, onda možete da računate da ovaj jezik uopšte i ne znate“, kaže Mila.
Sagovornici RTV Kim smatraju da je za učenje jezika potrebna komunikacija sa ljudima.
„Verovatno bi mnogo lakše kod mladih ljudi došlo to učenje međusobnih jezika kada bi se više družili, kada bi imali više kontakta. Nama je uvek zanimljivo kada se na početku kada se sretnemo kažemo „Qu shi je? A je mire?„ Ili obrnuto – „Kako si, šta ima?“. Međutim u nekom momentu shvatimo da je to zanimljiv uvod, ali idemo dalje, i o nekim drugim stvarima pričamo na engleskom, jer to nam je zajednički jezik na kojem možemo najlakše da komuniciramo“, kaže Petar.
„Dugo mi je trebalo, kao što vidiš imam neke greške, ali imam dovoljno samopouzdanja i opušteno se ponašam kad pričam jer smatram da ljudi treba da te razumeju kad kažeš nešto na njihovom jeziku koji tebi nije maternji. Onda sve ide lakše“, kaže Durata.
Poslednjih godina organizovani su brojni kursevi učenja srpskog i albanskog jezika, a pokrenuta je i internet aplikacija „Voc Up“. Na ovu ideju došao je Centar za socijalne inicijative, a podržali su je IOM, UNMIK i Britanska ambasada.
„Mislim da na svakom koraku možemo da vidimo potrebu za učenjem jezika i da je to jedna od ozbiljnijih barijera u svakodnevnoj komunikaciji zato je važno da počenmo da govorimo jezik ali više od toga da počenmo da poštujemo jezike jedni drugih. Zašto učiti albanski jezik nadam se svima jasno. Veća mogućnost zapošljavanja, integracija, komunikacija sa ljudima“, kaže za RTV Kim Veljko Samrdžić iz Centra za socijalne inicijative.
„Jezik je ključ svega“
Opština Kamenica došla je na ideju da započne sa kursevima jezika još pre četiri godine. Međutim, na početku nije išlo sve lako.
„U početku se javio nedovoljan broj ljudi i sa jedne i sa druge strane, onda je bilo i onih stereotipa, čak smo bili i javno prozivani po medijima. Mene su pitali da li je potrebno srpskoj deci da uče albanski i u isto vreme osuđivali gradonačelnika (Ćendra Kastratija) i govorili kako ne treba albanska deca da uče srpski i što bi posle dvadeset godina od konflikta neko trebao da uči srpski. Međutim, mi smo bili istrajni u svojoj nameri jer, pre svega, verujući da za jedno normalno demokratsko i zdravo društvo potrebno srušiti barijere, pogotovu jezičke“, smatra Bojan Stamenković zamenik gradonačelnika Kamenice i jedan od predavača Albanskog jezika na onlajn kursu koji sprovodi Centar za socijalne inicijative.
„Mi smo svedoci, svi koji živimo i radimo na Kosovu da je interesovanje za učenje oba jezika počelo pre koliko godina. Puno puta nam se desi da se nađemo u nekom društvu u kojem su i Srbi i Albanci a i ostalih nacionalnosti, desi nam se primera radi da uvek neko pita – „A šta kaže?“. Uvek ćeš čuti da kažu - „Baš bi volela ili voleo da naučim jezik“. Mi živimo zajedno i moramo poštovati pripadnost jedni drugih. Da bi živeli zajedno i poštovali se jezik je ključ svega“, ističe Teuta Kastrati nastavnica Srpskog jezika na kursu za pripadnike albanske zajednice.
Nije obavezno ali olakšava život
Na Kosovu su albanski i srpski zvanični jezici, pa su u svim institucijama zaposleni dužni da usluge građanima pruže na oba službena jezika.
„Ja kao poverenik mogu da kažem da poznavanje albanskog nije neophodno da bi se funkcionisalo i komuniciralo sa administracijom, administracija je ta koja ima obavezu da usluge, dokumentaciju i informacije pruži na oba službena jezika istovremeno ali bi poznavanje jezika i te kako pomoglo integraciju na tržištu rada, možda poboljšalo komunikaciju sa komšijama, olakšalo nama život u svakom drugom smislu“, kaže za RTV Kim Slaviša Mladenović poverenik za jezike na Kosovu.
Krajem marta se zavšava četvoromesečni onlajn kurs. Prema podacima Centra za socijalne inicijative za učenje srpsko-albanskog jezika prijavilo se 700 ljudi.
„Ja sam pozitivno iznenađen koliko su ljudi voljni i koliko dobro savladaju jezik svojih komšija, a koliko je njima bitno govori i činjenica da za sve ovo vreme dok smo radili bilo je raznih profila i studenata i sredjnoškolaca, osnovaca, bilo je nezaposlenih mladih ljudi, bilo je lekara. Što se moje grupe tiče za ove tri godine koliko je ljudi prošlo kroz kurseve konkretni primeri iz toga je da je šestoro našlo stalno zaposlenje“, kaže nastavnik Bojan Stamenković.
Upravo poznavanje srpskog jezika je Durati Prokši pomoglo da napreduje u poslu. „Ja sam bukvalno znanje srpskog jezika pretvorila u moju drugu struku ili drugo zanimanje. Moj prvi zvanični posao ima za uslov poznavanje jezika. Kad ne bi znala srpski ne bih mogla da dobijem rešenje za stalno u ovkiru suda“.
Starije generacije na Kosovu, a posebno u albanskoj zajednici, govore jezik drugog naroda. Ranije je to, kažu, bilo potpuno normalno i prihvatljivo, pa se učilo i u školama.
„Deca albanske nacionalnosti su u školi imali drugi jezik srpski i treći engleski. Deca srpske nacionalnosti imali su kao drugi jezik albanski. To je bilo ono zlatno vreme. Zaista to treba da se vrati. O tome smo puno puta razgovarali putem raznih sastanaka i to je aktuelno pitanje i ja se nadam da će dve vlade to prihvatiti i ubuduće to ostvariti“, kaže profesorka Teuta Kastrati.
Za sada ne postoji volja ni kod zvaničnika u Beogradu, ni u Prištini za uvođenjem jezika kao obaveznog nastavnog predmeta u školama. Oni koji žele da nauče jezik mogu to samostalno, na kursu ili putem aplikacije „Voc Up“.