Umetnost je nit koja spaja Jovanu i Dražena i jedino razumevanjem i podrškom mogu da deluju i tako skladom obogate svoj brak. Ostvareni su u svojim različitim aspektima umetnosti, dopunjuju se u svakodnevnim porodičnim obavezama, postavljaju se kritički kada se to zatraži i pronalaze mir u ljubavi koja se vidi u svakom pogledu.
Sa druge strane, i Jovana i Dražen potvrđuju da je danas teško živeti od umetnosti, posebno u malim mestima poput Leposavića.
Iako je prisutna na likovnoj sceni već dugo godina, Jovana još uvek nije dobila svoje zasluženo mesto i ostaje neprimećena od strane onih koji odlučuju. To je ipak nije obeshrabrilo u očuvanju kontinuiteta stvaranja.
Slikarstvo je dugo bilo nepoznanica u ovoj opštini, sve do, Likovne kolonije koja je umnogome ovu vrstu umetnosti približila publici i pokušala da afirmiše dela koja nastaju na njoj.
Kultura, a time i umetnost, nedostaju Leposaviću i ne samo u vremenu korona virusa. Ova opština koja je dugo važila za neprikosnovenog lidera u kulturi, unazad nekoliko godina, sve manje se po kulturi i prepoznaje.
Ostaje nada da će stvaraoci izdržati u svetu koji nije blagonaklon za njih, i da će ljubav probuditi veru u bolje sutra, za koje se umetnici nadaju da postoji.