Ljudi i konji su neraskidivo povezani. Čovek bez konja ne bi bio zemljoradnik, ratnik, putnik, vladar, avanturista, a istorija bi tekla mnogo sporije. Trčeći kroz vreme, sa čovekom na sebi od praiskona do danas, konj je obezbedio večnu slavu ljudskog saputnika na stazi napretka.
Vitezovi za sve krivi
Aleksandar je, zahvaljujući filmovima, još u detinjstvu osetio ljubav prema ovim životinjama. Prvog konja Nerka kupio je 2018. godine.
„Ljubav prema konjima je počela pre tri godine, ali to osećanje tinja u meni od malena, kada sam počeo da gledam filmove sa vitezovima. Želeo sam da imam konje kao mali, ali nisam imao sredstava. Kada sam kupio prvog konja, nisam imao uslove, držao sam ga u tuđoj štali nekih dvadesetak dana. Želeo sam da ispunim svoj dečački san“, rekao je Aleksandar.
San i želja su brzo prerasli u Aleksandrovu strast. Uprkos brojnim padovima i povredama, ovaj samouki jahač nikada nije pomislio na odustajanje.
„Po celom telu imam podsetnike na učenje jahanja, jer nisam imao prilike da idem u školu i polažem kurseve. Najbliža škola je u Kragujevcu, a ja nisam mogao da svakodnevno putujem tamo. Prvo jahanje se završilo tako što sam polomio kacigu. Nisam odustajao posle padova, a imao sam tri ili četiri veoma ozbiljna. Ali, to je kao kada padneš sa bicikle. Padneš, pa ustaneš i nastaviš dalje“ kazao je Arsenijević.
Avanture uzbudljivije u paru
Ovaj „vitez“ sa severa Kosova ne jaše sam. Nakon što je shvatio da su avanture mnogo zanimljivije u paru, svojoj partnerki Leni je kupio engleskog galopera Marakeša.
„Moja devojka takođe gaji afinitete prema jahanju i držanju konja. Nakon četiri ili pet meseci od kupovine Nerka, kupio sam i drugog konja kako ne bi bio usamljeni jahač“, priznao je Aleksandar.
Lena je apsolvent engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Aleksandar ju je naučio da jaše.
„Nas dvoje delimo istu ljubav prema konjima i onda mi ništa nije teško, jer istinski volimo to što radimo. Aleksandar me je naučio da jašem kada je kupio Nerka. Trebalo mi je mesec dana da se oslobodim i sednem na konja”, kazala je Lena.
Par je nakon kupovine dva konja odlučio da potraži bolju sredinu za svoje velike četvoronožne ljubimce i pokuša da im priušti uživanje u prirodi.
“Kada smo već imali Nerka i Marakeša odlučili smo da pronađemo bolju sredinu za njih. Tako smo iznajmili kuću i imanje gde mogu da uživaju, pasu i slobodno se kreću. Sve to utiče na njihovu dlaku i održavanje”, objasnio je Aleksandar.
Njihovi konji imaju između devet i 14 godina. Kako kažu Lena i Aleksandar, to nije duboka starost. Neki žive po 30, a poni može doživeti i 40 godina.
Panoramsko i terapijsko jahanje
„Kada je jahaći dan probudimo se rano, dođemo na ranč da pripremimo konje. Istimarimo ih, postavimo svu opremu i uputimo se u avanturu”, kazala je Lena.
“Dan jahanja počinje tako što osedlamo konje. Onda krenemo šumskim putevima koje smo pronašli tokom ovih nekoliko godina jahanja. Kada se odlučimo da jašemo na duže staze, onda idemo do Banjske. Ukoliko idemo na kraće destinacije, to bude u okolini ranča ili do obližnjeg sela”, dodao je Aleksandar.
Ovo dvoje mladih ljudi vikendom posećuju turisti iz okolnih mesta, a oni se trude da im približe lepotu jahanja.
„Počeli smo da radimo sa turistima, odnosno sa ljudima koji žele da jašu. Izvodimo ture panoramskog jahanja, od 15 do 20 minuta, ka tvrđavi na Malom Zvečanu i to košta 500 dinara. Sveli smo cene na minimum kako bismo ljudima priuštili to zadovoljstvo”, rekao je Arsenijević.
„Kada turisti dođu, mi vodimo konje, ne puštamo ih same da jašu zbog nedostatka iskustva. Pomažemo im da se popnu i pokazujemo im kako da pravilno sede“, kazala je Lena.
Na ovaj ranč roditelji dovode i decu koja su ometena u razvoju. Terapijsko jahanje, između ostalog, utiče na jačanje muskulature najmlađih.
“Mi ovde upražnjavamo i neku vrstu terapijskog jahanja sa decom ometenom u razvoju. Videli smo i neke napretke u njihovom razvoju, čak su i sami roditelji, koji su svakodnevno sa njima, uočili bitne razlike u držanju, razvoju mišića i motoričkih sposobnosti“, istakao je Aleksandar.
Istorija poznaje mnoge slavne vitezove, vladare i heroje. Međutim, i neki konji su tokom vremena dobijali vrlo visoke počasti i bili obasipani darovima, poput Bukefala Aleksandra Makedonskog ili Marenga Napoleona Bonaparte. Incitat, omiljeni konj rimskog cara Kaligule, bio je proglašen za rimskog građanina. Zloglasni vladar je, prema legendi, nameravao da ga proglasi i konzulom, ali je ubijen je pre nego što je uspeo u toj svojoj nameri. Ipak, Incitat je ostao zapamćen kao konj konzul.