U Rabovcu je do 1999. godine živelo oko 60 srpskih i 110 albanskih porodica.
“Trenutno u Rabovcu žive 32 srpske porodice sa oko 90 stanovnika, dok albanskih ima negde oko 550. Međutim, veliki broj mladih Albanaca odlazi u inostranstvo zbog ekonomske situacije”, kazao je za RTV Kim predstavnik Srba u ovom selu Zoran Spasić.
Mladi odlaze, stari tuguju
Nakon okončanja sukoba 1999. godine u ovom selu je kidnapovano troje Srba. Međutim, danas su odnosi između Srba i Albanaca korektni.
“Nakon rata veliki broj Srba je napustio selo, a 2004. godine kada je bio progon srpskog naroda, bili smo prinuđeni da 18. marta napustimo selo. Sutradan smo se vratili i do tog momenta bili smo svi složni, iako je bilo paljevine letina, pljački krupne stoke. Kada se situacija primirila, Srbi su počeli da napuštaju selo, da prodaju imanja u bescenje”, rekao je Spasić.
Ulice Rabovca su sve češće prazne, pa meštanima najviše nedostaju komšije i druženja.
“Ranije je na ulici bilo puno dece i odraslih. Danas, kada izađeš na ulicu retko možeš da sretneš nekoga i da s njim popričaš. To nam stvara tugu”, jasan je predstanik Srba u ovom selu.
Hamit Zaskoku (58) je u Rabovcu proveo čitav život. Kaže da mladi iz ovog sela odlaze u potrazi za boljom budućnošću.
„Odlaze jer traže bolju budućnost. Imam sina koji radi kao električar i prima platu od 600 evra, što je dovoljno za njega. Međutim, nemaju svi takvu platu, da imaju - ne bi otišli. Sa Srbima živimo dobro i nikada nismo imali probleme. Mladi Albanci odlaze u Nemačku, dok Srbi idu u obližnje Laplje Selo ili Gračanicu gde imaju posao”, kazao je on.
U ovom mestu Hamit ima prodavnicu mešovite robe, a kupci su i Srbi i Albanci.
“Prometa u prodavnici ima. Mala je, ali sam zadovoljan. Imam i jedan lokal, uveče sedimo svi zajedno, Srbi i Albanci, pijemo, mezimo i družimo se. Veliki marketi su nam upropastili posao”, rekao je on.
“Ratovi su bili i ranije”
Radmila Slavković (78) u Rabovcu živi od 1971. godine. Ona, kao i Zoran i Hamit, takođe navodi da sa komšijama nema problema.
“Živimo kako se mora, sa komšijama Albancima nemamo loše. Malo se posle rata promenio odnos, ali nikada ništa loše nismo imali. Imam dva sina, dve ćerke, ukupno 16 unučadi i čekam četvrto praunuče. Od sina sa kojim živim imam desetoro unuka, a trenutno ovde sa mnom živi petoro njih. Bolje da idu svako svojim putem. Deca su kao ptice, dok su mladi - žive sa roditeljima, a kada - porastu odlete svako svojim putem i za svojom srećom”, rekla je ona.
Radmila dodaje da o odlasku iz svog sela nije razmišljala ni kada je bilo najteže.
“Uvek sam govorila da ostajemo ovde. Ratovi su bili i ranije, a Srbi su ostajali, nemamo gde da odemo. Idem često u goste kod svoje dece, ali uvek se vraćam, ovde je moje mesto i gnezdo. Srećna sam ovde, sa svojom velikom porodicom", kazala je Slavkovićeva.
Nema posla, ni društvenog života
Selo Rabovce pripada opštini Lipljan. Nezaposlenost je glavni razlog zbog kojeg ga mladi napuštaju.
“Nakon rata je opština Lipljan raspisivala konkurse za radna mesta. Međutim, do 2003. godine iz sela smo mogli jedno uz pratnju KFOR-a dva puta nedeljno, utorkom i petkom. Iako su mladi imali želju da se zaposle, nisu mogli da putuju na posao. U međuvremenu, te pozicije su se popunile”, rekao je Zoran Spasić.
U Rabovcu ima mnogo nezaposlenih, ali zato nema društvenog života za mlade ljude.
“Da bi otišli do nekog kafića u srpskim sredinama, to iziskuje finansijska sredstva. Organizovanog prevoza iz sela nema, osim školskog minibusa koji prevozi decu iz Rabovca do Lapljeg Sela i Gračanice. Oni ne voze civile, takav je dogovor. Tako da mladi i stari koji imaju potrebe da odu do drugih srpskih sredina, moraju da zamole komšiju i plate, pa i da odu do lekara”, kazao je on.
Rabovce ima seosku ambulantu, a lekar dolazi jednom nedeljno.
Osnovnu školu pohađa devet đaka
U isturenom odeljenju OŠ “Braća Aksić” iz Lipljana nastava se redovno odvija. Diplomirani grafički dizajner Aleksandar Radović u ovoj školi radi sedam godina kao profesor likovne kulture.
“U školi ima devet đaka, s tim što su njih petoro u kombinovanom odeljenju nižih razreda od prvog do četvrtog, a u ostalim višim razredima ima po jedan učenik. Kada je u pitanju kombinovano odeljenje, gradivo predaje učiteljica po određenom planu i programu za takve slučajeve, a mi, kao profesori, pojedinačno idemo na časove i radimo sa po jednim učenikom”, kazao je on.
Uslovi u školi su solidni, a najveći problem je nedostatak dece i fiskulturne sale.
“U školi ima pet učionica. Jedna sa kombinovanim razredom i četiri učionice za više razrede. Albanski učenici su svoju polovinu škole napustili septembra i prešli u novu zgradu nedaleko odavde. Kada deca rade zajedno, to uvek bude dobro. Međutim, kada radimo pojedinačne časove tada se trudim da baš budem zabavan da bi njima bilo zanimljivo”, naveo je Radović.
“Navikla sam da ustajem rano”
Četrnaestogodišnja Biljana Slavković je ovog septembra krenula u prvi razred Medicinske škole u Lepini. Do juna meseca je bila jedini đak u razredu.
"U školu putujem autobusom, ustajem u 4:20, autobus kreće u 5:15, navikla sam već da se budim rano. Od prvog do osmog razreda bila sam sama u razredu, nije mi bilo teško. Sada idem u srednju školu u Lepini i 21 učenik ima u mom odeljenju”, kazala je ona.
Biljana u Rabovcu nema vršnjake sa kojima bi mogla da provodi slobodno vreme.
“Najviše mi nedostaje sloboda, a posle i društvo. U osnovnoj školi sam bila vukovac, kada sam krenula u srednju bilo je malo teže naviknuti se na ostalu decu, pošto sam ovde bila sama u razredu. Imam puno braće i sestara, pa mi nije dosadno”, rekla je Slavkovićeva.
Vladika raško-prizrenski i kasniji Patrijarh srpski Pavle u svom izveštaju Svetom Arhijerejskom Sinodu SPC, pored ostalog, naveo je i podatak da je u ovom selu noću uoči osvećenja crkvice 16. septembra 1984, zapaljena kamara slame Vladimira Spasića, domaćina kod koga je vladika Pavle bio na konaku. Vlasti su obećale da će nadoknaditi štetu, ali to nisu učinile jer, navodno, Poljoprivredno dobro u Lipljanu nije imalo slame.
Veliki je znak pitanja hoće li i šteta koja je ovom selu naneta odlaskom mladih ikada biti nadoknađena.