Nedostatak sadržaja koji se tiču običnih građana, prepreke zbog nepoznavanja jezika druge zajednice, ekonomska održivost medija, odogovornost i saradnja novinara - samo su neki od izazova koji su pobrojani na panelu u kojem su učestvovali - urednica portala KoSSev, Tatjana Lazarević; predsednik Udruženja novinara Kosova, Džemailj Redža; urednica lista Kosovo 2.0. Besa Ljuci i urednik RTV Kim, Goran Avramović.
Rat u Ukrajini ogolio degeneraciju medija
“Posao medija nije da miri, već da informiše. Mediji u idealnim uslovima treba da se fokusiraju isključivo na svoj posao, a on je da informiše ili da istražuje, u zavisnosti od toga koji je medij u pitanju, ili na kraju da donosi priče o ljudima”, kazala je Lazarević.
Veruje, kako kaže da se i anomalije i uspesi u bilo kom poslu, a posebno kada su u pitanju javni poslovi i vrlo osetljivi kao što je rad u medijima, ogleda isključivo kroz profesionalnu komponentu, ali i i da je rat u Ukrajini doneo novi pogled.
“On je na najdirektniji mogući način ogolio ne vrednosti medija, već degeneraciju medija, okupaciju istine i sveprisutnu zloupotrebu medija”, kazala je, navodeći da su istovremeno sve medijske “sitne” anomalije u drugom planu.
“Ulogu medija više ne sagledavam kroz tu isključivo profesionalnu komponentu, već je sada za mene to i te kako pitanje ljudskosti, kakav zločin činimo ubistvom istine i kako se rat sa fronta, shvatite uslovno, podjednako vodi u medijima. I ovo rade veliki mediji, što se mene tiče na obe strane, ali rade i te kako mali takozvani socijalni mediji, mi, pojedinačno, na mrežama, male socijalne medijske grupe. To mi sada sve više liči na jedan ratno-propagandni-medijski konglomerat”.
I sada kada to prevedemo na domaću scenu, ovakva situacija na žalost ni malo ne ide na ruku našem domaćem medijskom prostoru, kazala je Lazarević, dodajući:
“Zapravo pre svega ne idu na ruku, ne rade na korist građana i javnosti. Mediji su i na srpskom i na albanskom, odnosno mediji i na Kosovu i u Srbiji su i pre rata u Ukrajini bili duboko ušančeni, naravno, uz čast izuzecima i specifičnosti medija i u Srbiji na Kosovu. Ali je rat Ukrajini samo upalio svetlo na odsustvo ne samo profesionalne komponente, već i te ljudske komponente - o tome šta pišemo, kako izveštavamo, kako sagledavamo događaje i sa kakvim odsustvom druge strane se bavimo ovim poslom, osim ako ta druga strana nije simbol zla, a ovde govorim o mejnstrimu”.
Kako je na samom početku svog izlaganja istakla da uloga medija nije da miri, već da informiše, kaže da bi dovršena rečenica glasila:
“Mediji i te kako mogu da mire, ali i da i te kako trenutno svađaju ljude”.
“I kada sam rekla da su mediji na Kosovu i u Srbiji ili mediji na albanskom i srpskom ušančeni, mislila sam na to da mediji sa političarima igraju ključnu ulogu u tome što nema sluha između dva naroda. Godinama već vidimo trend da mediji drže dva naroda jedan nasuprot drugom. Dakle, mogu i te kako da približe dva naroda”, kazala je.
Nezavisne medije na srpskom jeziku na Kosovu, one koji nisu finansirani iz budžeta nijednog sistema, doživljava kao gerilu, a ne kao institucionalno zaštićene.
Takođe upozorava na to da u srpskoj i albanskoj javnosti na Kosovu, ali u medijima postoje suprotni narativi, odnosno, kako je rekla, “odsustvo drugog dela medalje” i “drugog dela istine”, navodeći kao primer kako srpski, odnosno albanski mediji, ne izveštavaju o žrtvama rata na drugoj strani.
Jezik glavna prepreka
“Ne verujem u to da su mediji glavna prepreka pomirenja na Kosovu, ali je jasno da ne igraju neku ulogu koja bi pomogla pomirenju”, ocenio je predsednik Udruženja novinara Kosova, Džemailj Redža.
Ističe da je prvi put u Severnoj Mitrovici na događaju kao što je današnji.
“Upravo jedna od najvećih prepreka jeste neprisustvo i nesaradnja novinara da bi izveštavali o događajima između Srba i Albanaca”, kazao je on.
Jezik vidi kao jednu od glavnih prepreka za saradnju između srpskih i albanskih novinara.
Navodeći da je većina albanskih novinara rođeno 90-tih, kaže: "Većina albanskih novinara ne govori srpski jezik, jer nisu imali priliku da nauče taj jezik, kao što verujem da većina srpskih novinara ne govori albanski, tako da je engleski jezik zlatna sredina za našu saradnju".
Ocenjuje i da novinari na Kosovu svoju nacionalnu pripadnost stavljaju ispred svoje profesije, a kao razlog za to vidi u ratu 1999. godine.
“Jedan konkretan slučaj koji često spominjem, zbog čega sam mnogo puta kritikovao moje kolege Albance, uvek kada specijalci imaju neku operaciju na severu Kosova gde većinski živi srpsko stanovništvo, ima albanskih novinara koji stavljaju slike iz vozila specijalnh jedinica kao znak ponosa… Mislim da to ide izvan naše profesije, jer kao što je rekla koleginica, naš posao je da izveštavamo”, naveo je Redža.
Kritike je uputio i na račun pojedinih albanskih medija koji kada govore o ratnim zločinama navode da su to učinili Srbi, a ne određeni državni aparat, dok istovremeno pohvaljuje srpske medije na Kosovu kod kojih, kako je ocenio, ne vidi govor mržnje prema Albancima, koji, sa druge trane, jeste prisutan u pojedinim srpskim medijima u centralnoj Srbiji.
Istovremeno, ističe važnost da bi novinari i iz jedne i druge zajednice trebalo da izveštavaju i donose priče sa obe strane i bez predrasuda.
“Mi često nismo svesni osetljivosti druge strane, od onih najjednostavnijih stvari, na primer, način kako se obraćamo jedni drugima”, kazao je Redža, navodeći primer korišćenja skraćenice RAE za Romsku, Aškalijsku i Egipćansku zajednicu, što je za ove zajednice uvredljivo.
“Isto može da važi i za albanske i srpske novinare i sve što želim da kažem i istaknem je da moramo da razumemo jedni druge i da moramo da sarađujemo jedni sa drugim u našoj profesiji”, dodao je.
Kao praktična pitanja saradnje navodi razmenu kontakata, a kao dobar primer saradnje navodi komisiju za nestala lica – kosovsku i srpsku:
“Mislim da bi novinari trebalo da prate jedan takav model i da postignu tu vrstu saradnje”.
Govoreći o znatno manjem prisustvu srpske zajednice u albanskim medijima na Kosovu, i paradoksu da je mnogo veće prisustvo albanske zajednice u srpskim medijima na Kosovu, kao razlog za takvo stanje navodi jezik, odnosno nedostatak sredstava medija da obezbede prevodioca.
Podseća i da kosovsko udruženje novinara nema veliki broj članova iz srpske zajednice, ali da svakako jeste otvoreno za nove članove.
Mediji utiču na razlike i podele
Urednica lista Kosovo 2.0, Besa Ljuci, ocenjuje da mediji igraju važnu ulogu u procesu pomirenja.
“Mislim da mediji igraju važnu ulogu, bilo to namerno ili ne”, kazala je ona, dodajući da uloga medija utiče na razlike i podele u društvu.
U tom kontekstu upozorava na status kvo:
“Taj status kvo može biti da Albanci i Srbi gledaju na sebe samo kao na etničku pripadnost… Ta etnička pripadnost služi kao podela, a da jedni druge ne vidimo kao građane”.
Ističe da bi novinari trebalo da se bave pitanjima sa kojima se građani suočavaju, te da su upravo ta pitanja ono zajedničko, nezavisno od etničke pripadnosti.
“I na kraju želim da budem kritična, a način da budemo kritični je da tražimo istinito informisanje od strane medija, bilo da su iz Srbije, sa Kosova ili regije i da nas ispravno informišu o svim događajima, i o životu građana, jako je malo takvih izveštaja od strane medija” – kazala je Ljuci.
Ljuci vidi tri razloga zbog kojih nema ljudskih priča iz drugih zajednica u medijima.
Prvi vidi u političkim elitama:
“Političke elite poslednje dve decenij na neki način kontrolišu javni medijski diskurs prošlosti i sadašnjosti i način na koji su postigli monopol nad istorijom je putem medija tako što su ih na nekin način zauzeli ili naterali na to. To je ta politička mašinerija koja drži pod kontrolom i medije i političke stranke i sve ostalo i na neki način ne dozvoljavaju te druge priče o kojima govorite”.
Drugi razlog vidi u ekonomskoj održivosti, odnosno neodrživosti medija. Ističe da mediji na Kosovu, ali i šire znaju da je veća profitabilnost kada je više publike, odnosno klikova, što je najlakše postići tabloidizacijom.
Treći razlog vidi u samim novinarima, odnosno u tome da određene narative uče školujući se, te izloženošću nametnutim narativima u javnosti, medijima, a da kasnije i učestvuju u “proizvodnji istog ciklusa”.
Zbog visoke politike briga o građanima u drugom planu
Urednik RTV Kim je takođe stava da posao medija nije da miri, već da izveštava.
“Nažalost, mediji, ne samo na Kosovu, najviše izveštavaju o visokoj politici, o političkim sporovima koji postoje ili o stvarima koje su krajnje tabloidnog karaktera. Sve to od publike krije svakodnevni život koji živimo, nema priča o ekonomskom razvoju, zaštiti čovekove okoline, temama koje bi morale da se tiču običnog čoveka. I ovaj trend nameću političke elite u svim delovima Balkana, zato što se na takav način praktično prevazilazi potreba o regulisanju života i kvaliteta života zajednica na terenu. Ne govori se o brzi za građane, nema istinske posvećenosti rešavanju njihovih problema, sve to pada zbog visoke politike u drugi plan”, kazao je Avramović.
Zato se, dodaje, medijsko izveštavanje pretvara u "bavljenje virtuelnim vestima".
“Najavljuju se nekakvi sastanci, tumači se šta znači za sve nas na terenu ono što se u Briselu dogodilo ili nije dogodilo, a u međuvremenu naš život prolazi u nečemu što se zove status kvo”, kazao je.
Panel je organizovan u okviru dvodnevne konferencije u Severnoj Mitrovici, u organizaciji NVO AKTIV i članova Kosovske koalicije za pomirenje, a na temu "Stanje pomirenja na Kosovu".