Stefan Radojković, stručni saradnik u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, sproveo je istraživanje o martovskom pogromu sa ciljem da se javnost, pre svega u Srbiji, a onda i regionu, upozna sa ovim događajem u kojem su ubijani i proterivani Srbi sa Kosova, spaljivana njihova lična imovina i kulturna baština, a koji se često u javnosti karakterišu kao incident.
“Dakle, nisu u pitanju incidenti. Sad, da li su ti “incidenti” bili koordinisani iz jednog centra ili su oni posledica atmosfere koja je stvorena na Kosovu od 1999. godine pa nadalje, o tome može da se dabatuje, ali oni nisu posledica neke neuračunljive osobe koja u tom trenutku poželela da se, eto, osveti nekome, pa da kažete to je incident, to je iz afekta urađeno. Ne! Ovoliki broj incidenata sugeriše nešto drugo – ako nije postojala direktna komanda koja je koordinisala sve te “incidente” to znači da je zapravo stvorena takva afmosfera strukturnog nasilja i nekažnjivosti da je samo pitanje kada će oni da počine bilo kakvo nasilje. Tako da ova reč incident je vrlo opasna reč, izuzetno otrovna reč i ne smemo da dozvolimo da ona postane deo našeg diskursa”, kaže Radojković.
Mladi istoričar je u svoje istraživanje uvrstio sećanja svedoka martovskog nasilja profesorke Mitre Reljić iz Prištine i tadašnjeg savetnika šefa Unmika Nenada Radosavljevića. Radojković se osvrnio i na reakciju međunarodne zajendice neposredno nakon martovskog pogroma.
“U tom trenutku međunarodna zajednica umesto da kazni direktne počinioce nasilja i vođstvo albanske zajednice na Kosovu i Metohiji i u pozori na neprihvatljivost takvog ponašanja ona je odlučila da ih nagradi pregovorima o statusu”, kaže Radojković.
“Srbi u Metohiji imaju osećaj da 17. mart nikada nije prošao”, kaže glavni urednik Radija Goraždevac Darko Dimitrijević.
“Taj period još uvek traje. Traje i kada jedna starica u Petriču bude opljačkana, traje i kada kuće budu spaljene. Spaljeno ih je u Klini 12 nakon tog perioda 17. i 18. marta i to je zaista jedan veliki broj. U Peći danas imamo samo jednu staricu, baku Rumenu Ljubić koja je simbol našeg vremena u kojem smo svi zajendo živeli srećni i u zajedništvu. Međutim, danas osim nje i sveštenika u crkvi Usekovanje glave Svetog Jovana u centru grada više nema Srba".
Posledica martovskog pogroma, prema mišljenju novinara je obeshrabrivanje Srba da se vrate na Kosovo.
“Kada su se vraćali ljudi u selo Belo Polje kod Peći koje je izuzetno stradalo u tom 17. i 18. martu mi smo imali situaciju u kojoj pored ogromne materijalne štete koja je naneta imali smo situaciju da su ti povratnici bili direktne žrtve mase koja je na njih nasrtala”.
Učesnici tribine o martovskom pogromu pozvali su javnost da čuva kulturu sećanja na zločine počinjene nad Srbima, ukazavši pritom da “kasnimo mnogo sa upoznavanjem sveta za onim što se dešavalo našem narodu”.