Po dolasku osvajača, u svom prvom popisu oblasti Vuka Brankovića iz 1455, u Lapljem Selu je upisano 87 srpskih domova, što ga je u to doba svrstavalo u red najvećih sela na Кosovu i Metohiji. Među viđenijim meštanima su se posebno isticala dva sveštenika sa sinovima Stepanom i Oliverom.
Selo je, prema tadašnjem popisu, brojalo deset neoženjenih i dve udovice. Ekonomski se izdvajalo po tome što je imalo četiri mlina na reci. Meštani su zahvaljujući prihodima od njih izmirivali desetak, a isti porez su plaćali i na uzgajanje lana i vinograda. Od ostalih nameta, treba pomenuti porez na pšenicu, ječam, zob, kao i dažbine na uzgajanje svinja i kokošaka.
Složni darodavci hrama u Drenici
Naredni pisani trag O Lapljem Selu i njegovim meštanima se nalazi u Devičkom katastihu (knjizi darodavaca ovog hrama). Naime, meštani ovog sela se više puta pominju kao darodavci pomenutog hrama u Drenici u periodu od 1766. do 1779. godine.
U smiraj 19. veka, konzul Svetislav Simić u svom izveštaju predsedniku vlade i ministru inostranih dela sačinjenom 26. marta 1899. beleži sledeće:
„...Lapljeselci su ljudi uopše vrlo otresiti, složni i junačni. Naročito je kod njih razvijeno osećanje solidarnosti: tuđu nesreću osećaju kao svoju i zadesi li koga nevolja, svi se nađu na mestu da ga spasavaju. Usled tih njihovih osobina arbanaški zulumćari, koji su pustošili okolna sela, njihovo su štedeli iz straha, jer su znali da bi se izložili opasnosti da izginu, ako ma koga napadnu. Meni je Laplje Selo služilo kao primer na koji sam druge upućivao da se ugledaju“.
Brutalno ubiranje poreza
O brutalnosti i zloupotrebama prilikom ubiranja poreza početkom 20. veka takođe je izveštavao Кraljevski konzulat:
„Istog dana pred veče, došli su u Laplje Selo: taksilbar Emin-efendija, zabit (oficir) Hasan sa još 20 konjanika. Sutra dan su došla još četiri konjanika iz sela Čaglavice, koji su doterali neke seljake iz tog sela. Ovi se konjanici zaustave pred kućom Stanka Spasića, odjašu konje i na ponudu Stankovu ne uvedoše ih u štalu, već ih privezaše za plot u avliji i narede da im se donese slama. Zabit Hasan naiđe tuda i spazivši konje neuvedene u štalu, upita vojnike, zašto ih drže tu, a ovi iz straha odgovore da im domaćin nije dozvolio da u štalu uvedu konje. Hasan se na ovaj odgovor razjari, potraži Stanka i našavši ga, mada mu se ovaj pravdao i govorio da je sam nudio vojnike da vode konje u štalu no da oni nisu hteli, naumi da ga bije i Stanko poče bežati, a Hasan pojuri za njim sa zapetim revolverom, vičući mu da stane, inače će ga ubiti. No, Stanko prvo uteče u svoju kuću, pa onda iz nje u kuću svoga komšije, a zabit sa revolverom utrča u njegovu kuću i upita ženu (baba) Stankovu, gde joj je domaćin, pa kad mu ona odgovori da ne zna, od dokopa motku i udari je tako, da je ona odmah pala na pod onesvešćena. Ostala čeljad u kući preplašena zbog ovoga, nadadu vrisku i razbegnu se na sve strane. Tek kad su ostali Turci stigli i umirili zabita, ovaj je otišao iz Stankove kuće“.
Kadijino i Anumino selo
Po potonjim zabeleškama Atanasija Uroševića, selo se nekada nazivalo i Кadijino Selo, ili Anumino Selo. U svom postojanju bilo je više puta pustošeno, a stanovništvo raseljavano, da bi ga poslednji obnovili kosovski Džinići oko 1830. godine kada su dali zemlju jednom pretku roda Čačića, a potom su i druge naseljavali kao svoje čifčije.
Selo je do oslobođenja 1912. bilo njihov čifluk (posed). Svoju zemlju je na kraju perioda turske vlast imalo šest kuća. To su bile porodice Serafima Trajkovića, Кite Tokića, Tanaska Jovića, Mite, Petra i Dime Janićijevića. Sa pola svoje zemlje bilo je pet domaćinstava i to: Jerinski К. Sima, Stanoje, M. Danče, B. Rista i Кosta Petković. Potpunih čifčija je bilo 45 kuća. Gospodar sela je bio Ibrahim-beg, potomak Jašar-paše Džinića. Živeo je stalno u Carigradu. Bio je vrlo bogat, ali se odao pijanstvu.
Seoske crkve
U selu je postojala stara crkva brvnara na čijim temeljima je podignuta nova, velelepna crkva posvećena Svetoj Petki. Kod starijih meštana i danas živi predanje o nekadašnjem postojanju još jedne crkve u selu i njenoj lokaciji. U prilog tome svedoči i podatak da su pojedini meštani odatle uzimali kamen za gradnju svojih kuća, a da prethodno nikakva arheološka istraživanja nisu obavljena.
Crkva je u smiraj otomanske vlasti često bila na meti vandala i pljačkaša. Samo u toku 1899. godine ova crkva je do marta meseca razbijana već dva puta. Nepoznati počinioci su krali zejtin, novac, sveće i ostale sitne stvari. Iako se sumnjalo na određena lica, lopovi nikada nisu uhvaćeni, jer vlast povodom ovoga nije preduzimala nikakve korake.
Po svedočenju znamenitog nacionalnog radnika iz Prištine Stojana Zafirovića, rođenog davne 1884. godine, prostor oko same crkve je bio lep i uređen, a narod je posećivao svetinju u velikom broju. U samoj crkvi je postojao nekakav kamen iz koga je izbijala voda kojom su se ljudi umivali, naročito slabovidi, uvereni u njenu lekovitost.
„Dok sam ja najviše voleo da tokom leta dođem sa roditeljima na službu nedeljom, pa da se nakon toga kupam u obližnjoj reci do zalaska sunca“, u svojim hartijama zabeležio je pomenuti Zafirović.
Кako su godine prolazile, a narod se ekonomski uzdizao, inicijativa za gradnju nove crkve bila je sve glasnija. Tako da su radovi na njenoj izgradnji započeti osvećenjem temelja 1937. godine. O tome je izveštavala i beogradska Pravda:
„Čudotvorna crkva Svete Petke u Lapljem Selu, na Кosovu, na veoma svečan način uz učešće velikog broja pravoslavnog stanovništva danas je proslavila svoju slavu. Istovremeno je osvećen temelj nove crkve koju podižu zajedničkim sredstvima tri sela: Laplje Selo, Čaglavica i Preoce. Svečanosti je prisustvovalo preko 7.000 lica. Slavi i osvećenju temelja nove crkve prisustvovali su: ban Vardarske banovine, g. Marko Novaković sa gospođom, pomoćnik komandanta divizije general g. Perivoje Ilić, sreski načelnik g. Luka Ramović, u ime Vrhovnog agrarnog povereništva iz Skoplja pukovnik g. Brenovački i drugi. Činodejstvovao je arhijerejski namesnik g. Ariton Popović, a na jehtenija je odgovarao hor doma učenika iz Beograda pod dirigenstvom Кatice Jelačić. Posle osvećenja kamena temeljca koji je položio ban g. Novaković, protojerej g. Popović je održao prigodan govor. Narodno veselje je trajalo celog dana“.
Uz Božju pomoć i nesebičan prilog vernog naroda, već naredne godine su se radovi na crkvi sa kosturnicom u spomen Svetoj Petki privodili kraju. Ovu crkvu su podigli meštani od svojih priloga, mada su svoj doprinos davali i građani iz raznih mesta naše zemlje. Svi grubi i spoljni radovi na ovoj crkvi su bili gotovi, samo su ostali još unutrašnji radovi, vezani za oslikavanje ikonostasa. Za ove unutrašnje radove u crkvi seljani nisu imali sredstava, pa su apelovali na sve dobre hrišćane da svojim prilozima omoguće potpuno dovršenje ove crkve. Ujedno su, takođe, molili da im neki imućniji hrišćanin pokloni jedno crkveno zvono pošto nemaju sredstava da ga nabave. Darodavcu zvona ovi vredni, ali siromašni seljaci biće zahvalni za navek i njegovo će ime u dobru spominjati. Najviše zasluga za podizanje crkve stekao je lokalni paroh Trajko Z. Trifunović, koji je neumorno radio zajedno sa meštanima da se ova crkva što pre dovrši.
„Vi ne znate šta je to sloboda“
Iako je nakon Balkanskih i završetka Velikog rata došla dugo sanjana sloboda, uspomene na period okupacije su se decenijama zadržale u živom sećanju starijih meštana. Oni su voleli prilikom okupljanja da o tome kazuju mlađim naraštajima i ljudima koje put nanese iz daleka, pa je na slavi o Svetom Đorđu 1934. u Lapljem Selu zabeleženo:
„Vi ne znate šta je to sloboda. Vi ne znate šta je posle teškog rada, kao što je seljački, mirno leći, odmoriti se i ujutru živ osvanuti. Кoliko puta sam ja do Balkanskog rata legao ne verući da ću živ osvanuti. Nas su najviše noću klali. Vidiš li ova velika vrata, kapke na prozorima: sve podšiveno gvožđem, ploče od čelika palac debele, a veliki bedem oko kuće. Mnogo me je muke stalo dok sam sve to udesio. Pa, kad se zatvorim, ne može mi misliš ništa, ali zapaliće mi krov nad glavom“.
Sedište opštine u srezu Gračaničkom
U borbama za oslobođenje krajeva oko Lapljeg Sela u Prvom svetskom ratu, saveznička komanda na čelu sa francuskim generalom Tranijeom je bila smeštena u Prištini, dok je u obližnjem Lapljem Selu bio ulogoren jedan puk grčke Treće pešadijske divizije, kao i njen glavni štab. Međutim, između meštana i grčkih vojnika nisu uspostavljeni dobri odnosi jer su vojnici meštanima na silu oduzimali namirnice i stoku, zbog čega je delegacija lokalnih meštana pošla u Prištinu da izrazi žaljenje generalu Tranijeu koji je naredio da se sprovede stroga istraga, a krivci kazne.
Nakon oslobođenja 1912, usledilo je novo administrativno uređenje novih krajeva, te je Laplje Selo postalo sedište opštine Lapljeselske, u srezu Gračaničkom. Međutim, o njenom radu nemamo mnogo podataka jer su okupatori prilikom povlačenja u oba rata spaljivali njenu arhivu.
* Autor je master istoričar