Gusle su jednožičani instrument izgrađen od javorovog drveta, jareće kože i konjske dlake. Sreću se u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. One koje potiču iz Like i Bosanske Krajine uglavnom imaju dve žice.
„Vratiti gusle narodu“
Gusle su idealan i verni pratilac srpske epske poezije. Cile Mitić smatra da ih je posebno važno približiti onom delu srpskog naroda koji ih je, zbog ranijih istorijskih okolnosti, izopštio iz svoje svakodnevnice.
„Pevanje uz gusle je 2018. godine upisano na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa. Ta lista, kako se dopunjava, može i da se skrati ako nešto nije živi element. Da bi neki element ostao u životu, mi, kao nacija, imamo dužnost da ga činimo živim i mlade ljude zainteresujemo (za njega). Naša epska tradicija se vrti oko Kosova, u Ibarskom Kolašinu se tradicija pevanja uz gusle održala. Cilj je da gusle vratimo narodu, da one budu, uz ikonu, još jedna relikvija na našim zidovima“, rekao je Mitić.
Gusle su deo srpske tradicije, jednostavan instrument koji je doprineo očuvanju velikog dela naše istorije.
„Gusle su bile didaktičko sredstvo u kućama. One nisu samo prenosile istoriju, već su kroz epsku pesmu prenosile i govorile o vrlinama, odnosima prema roditeljima, odnosima u društvu, u selima. Gusle proizvode samo nekoliko tonova koji su podrška onome što pevamo i govorimo kroz epsku pesmu. Bitno je da sačuvamo svoju tradiciju, bilo gde da se nalazimo, na Durmitoru, u Kosovskom Pomoravlju, Ibraskom Kolašinu“, zaključio je Mitić.
Ljubav na prvi ton
Gusle se u Ibarskom kolašinu i danas čuju, Todor Dobrić ih čuva od zaborava. Ovaj sedmogodišnjak gusla od svoje četvrte godine i smatra da svaki Srbin to treba da zna.
„Na prvi zvuk ovog instrumenta, čovek koji nikada nije guslao - zavoli gusle“, kazao je Todor i dodao:
„Gusle imaju lep zvuk, lep kao pevanje slavuja. One su za mene važan instrument koji se guslao i u vreme Stefana Nemanje. One su način kako da čovek krene na pravi put, pravog Srbina, na Kosovu i Metohiji. Srbin ne može da živi bez gusala“, u dahu je izgovorio Todor koji drži da je guslar kralj epske poezije.
„Kada guslar drži gusle, gusle su mu kruna, a gudalo mu je žezlo. On te darove upotrebljava i pravi pravo remek delo“, rekao je on.
Istorija u poeziji
Jedan od najstarijih srpskih guslara Boško Vujačić rođen je na Durmitoru 1947. godine. Kao mlad momak, slušao je i učio pevanje uz gusle, a potom je svoje znanje prenosio novim generacijama.
„Mi smo privilegovani, naša prošlost je sačuvana u poeziji. Nijedan narod nema svoju celokupnu istoriju smeštenu u poeziju. Poezija je najkvalitetniji, najsuptiliniji izraz ljudskog duha, zato se ona i pamti. Dužnost nam je da to polako vraćamo, preko naše dece. Možete vi govoriti da omladina neće ni da čuje... Nikada nije bilo puno guslara, neće ih nikada ni biti. To su ozbiljne stvari, to je život. Nema pravednijeg i značajnijeg suda o svemu što se zbiva oko nas i u nama od suda koji daje epska pesma“, kazao je Vujačić na predstavljanju ovog instrumenta u Zubinom Potoku.
Zahvaljujući naporima Vuka Karadžića, mnoge srpske epske pesme zapisane su uz gusle i sačuvane već u ranom 19. veku.
„Kada bi bilo ko od nas na trenutak razmislio, šta ja znam o sebi, o svom narodu kome pripadam, a što sam naučio u zvaničnim školskim programima i uporedio to sa onim šta zaista zna o tim istorijskim događajima, video bi da je najviše zapamtio kroz prenošene epske pesme i kroz razne anegdote, legende. Mi smo kroz narodne umotvorine, gde su centralni epska pesma i gusle, najviše saznali o sebi. I danas, pored svih metoda učenja, najviše znamo otuda. Zato je suvišno potcrtavati koliko je važno da mi to na jedan lagan i doborodušan način vratimo u svoju kolevku“, poručio je Boško.
Gusle su među Srbima prihvaćene kao glasonoše večnosti, naročito u periodu srpskih ustanaka, kada je stradanje bilo svakodnevno. Tada se formirala nacionalna svest i rađala ličnost sa čvrstim moralnim načelima koja je jasno mogla da spozna razliku između dobra i zla.