Generalni štrajk u Čikagu počeo je 1. maja, dva dana kasnije došlo je do sukoba, a 4. maja su organizovane masovne radničke demonstracije na trgu Hejmarket.
Organizatori protesta su zahteve simbolizovane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja prethodno uputili poslodavcima i vlastima tražeći da ih ispune. Kao odgovor, usledila je represija, u sukobima sa policijom bilo je žrtava i ranjenih. Ishod je bio da је petero sindikalnih aktivista osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Drugi kongres Radničke internacionale je odlučio da se od 1890. godine, 1. maja širom sveta održavaju masovne manifestacije, demonstracije i štrajkovi, kao jedan od vidova klasne borbe, što je do kraja 19. i početkom 20. veka dobilo masovne razere.
Na prostoru Zapadnog Balkana obeležavanje Prvog maja više se veže uz gozbu i slavlje u prirodi, a manje se veže za istorijsko sećanje na dostignuća svetskog radničkog pokreta, demonstracije i borbu za radna prava, te je zbog toga potrebno ukazivati na važnost ovog dana, njegovog značenja i njegove svrhe.