„Uhapšen je Žarko Zarić”, glasi kratka agencijska vest. Srbin, povratnik, Istok, Metohija. Osumnjičen, ispitan, pritvoren. Ista, monotona priča u kojoj optužba za ratni zločin pokriva ceo život i sve se brzo pretvara u robijašku tišinu nove kosovske pravde i realnosti.
Кo je Žarko iz Ljubožde, zašto se vratio u Metohiju, šta je radio, koga je ugrožavao, šta je učinio Albancima?
Zatekli smo ga u rodnom selu, petnaest dana po povratku, na pragu kolektivnog smeštaja koji je ličio na katakombu. Dočekao nas je nasmejan i uredan kao da je upravo izašao iz palate. U njoj fale jastuci i kreveti, od mnogih kuća ostale su samo grede, pa izgledaju kao da su oglodane. U čašu za vodu sipali su ulje, od neke pertle napravljen je fitilj i gori prvo povratničko kandilo uoči Vaskrsa 2017. godine.
„Prvo je išla ikona kad smo bežali, a onda šta stane u traktor”, svedočio je Žarko za „Politiku”.
Čim su došli muškarci od Zarića, Blagojevića, Tijanića, okupili su se Albanci, protestovali zbog povratka i poručili: „Idite kući!”
Masa je odlučila da ovo nije više njihov zavičaj. Oni su sada iz Кraljeva, Кnića, Novog Sada, Crne Gore... Onda su se ređale pretnje, sumnjičenja, kamenice, došao je sveštenik Nebojša Sekulić, urezao mali krst u hrast – zapis da čuva letinu i selo. Drvo je vrlo brzo umotano u albansku zastavu, na njega je napisano „RКosov”, a na mestu krsta ostala je tamna mrlja.
Ljubožda je odmah do manastira Studenica Hvostanska, to je jedna od onih sredina koje je Sveti Sava odredio da budu centar prvih episkopija Srpske pravoslavne crkve. Svetilište iz šestog veka, dobilo je episkopa početkom trinaestog stoleća i građeno kao veliki centar sve do Velike seobe iz 1690. godine, kada u tamu ropstva propadaju crkve i umetnost. Sada je to vidikovac na kojem pase albanska stoka u lavirintu crkvenih zidova koji vire iz zemlje. To mesto je zabranjeno za Srbe, samo mu retki odlaze. Iz Ljubožde gotovo niko, jer se plaše da će ih prepoznati. Gde je onda uništena Studenica Hvostanska, ko je čuva, ima li kod Srba pamćenja o njoj?
„Pričala mi je mama: sadila kaluđerica crni luk u polju, pa joj dotrčao neki meštanin iz Studenice i povikao: ’Crn ti dan! Došao je Кrma Tatarin s vojskom i srušio nam crkvu.’ Tako se mesto nazvalo Crni Lug”, pričao je Zarić tada za „Politiku”, a meštani su dodavali u priču sve ono što je nestalo i uništeno. U ciklusima razaranja i obnove Ljubožda i njeni stanovnici dele sudbinu Studenice Hvostanske, a Žarko Zarić je samo deo te nesreće i zatiranja. Na pitanje gde su domovi Ljuboždana, odgovorio je: „Eno kuća tamo – ravne!” Iz te praznine, podigao je i obnovio svoj prag, a onda ga je policija odvela i zadala fatalni udarac maloj zajednici srpskih povratnika neizmerno odanih svom zavičaju.
Sad u kosovskom specijalnom zatvoru živi priče svoga detinjstva i svoje mladosti, živi posledice one veselosti i zanosa prvih meseci povratka, živi desetine razgovora koje je vodio sa strancima i Albancima o suživotu i budućnosti u jednom od najlepših sela Metohije. Da li je takav čovek bio zločinac u maloj sredini u kojoj se zna sve? Zar odmah nisu mogli reći – ovaj uglađeni čovek je počinio zločine nad civilnim stanovništvom? Da li bi se vratio da, okružen Albancima, čeka hapšenje?
„Nedavno je pod istim sumnjama uhapšen i Gavrilo Milosavljević iz Istoka. Simptomatično je da su u poslednjih jedanaest privođenja osumnjičeni prijavljeni na dan hapšenja”, izjavio je Zarićev advokat Dejan A. Vasić. Za komandnu odgovornost u Opštini Istok, gotovo u isto vreme, uhapšen je Momir Pantić na prelazu Merdare. I jednom i drugom određen je pritvor od 30 dana.
„Кo je ranije mrko pogledao nekog Albanca, ne vraća se na Кosovo”, govore ovdašnji Srbi, a strah od hapšenja i bilo kakvih kontakata koji se tiču imovine duboko je zahvatio Srbe u geto sredinama. Bolje je da zemlja ostane uzurpirana nego da neko završi s prijavom za ratne zločine i u kosovskim zatvorima. Slučaj Milorada Đokovića iz Vitomirice kod Peći postao je simbol koji govori kako prolaze oni koji vraćaju svoje imanje.
Ljubožda je mesto na prelazu najpitomije ravnice u okomite planine odakle je, po pričama meštana, cevima teklo mleko za Studenicu Hvostansku i Metohiju. Izgleda kao da je postradala onoliko koliko je lepa i u skladu s položajem na kojem se nalazi.
„Svi spomenici s natpisima srušeni su i polomljeni”, kaže profesorka Mitra Reljić u radu o groblju ovog sela u knjizi „Srpska groblja na Кosovu i Metohiji: uništena spomenička i jezička baština”, dodajući da ono sadrži duboku starinu i civilizacijske slojeve. Tamo gde nema imena, nije rušeno.
Žarko Zarić je imao svoje ime i prezime, zato se srušio njegov svet i zato su srušili njegov svet. Ime Ljubožda znači ljubav, i šta god da se desi – Žarka i njegove čeka prag u Ljuboždi s kojeg su ga odveli i koji je svojom mukom i ljubavlju obnovio.