Bogdana Đorđević ima veliku roze mašnu na glavi, ima sedam meseci i drži je tata na ulazu Crkve Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja. Hram je prepun, njih dvoje ne mogu dalje, stoje ispod freske Svetog Nikole na čijem dnu piše: „Marko Despotović, trgovac i predsednik opštine, sa porodicom.” Freska je velika i lepa, a odmah do nje je druga mala i skromna freska koju je ovom hramu zaveštao obućar Dragutin Jakšić sa porodicom. U gradu danas nema ni predsednika opštine, ni obućara, ni trgovaca, ni dece, ni roditelja, ni jednog srpskog stanovnika. Mala Bogdana je došla iz sela Staro Gracko, u koje su posle sukoba 1999, iz sela Topličane izbegli njeni preci. U osnovi, nekoliko stotina ljudi, uključujući i desetine dece došlo je u Uroševac na hramovnu i gradsku slavu i tako je oživelo sve što je imao najmlađi grad na Kosovu i Metohiji.
„Uroševac, napredno mesto plodnog Nerodimlja, u kome je još očuvana živa uspomena na stare srpske kraljeve i careve, imao je danas retko slavlje. U prisustvu deset hiljada duša, građana, seljaka i naseljenika iz svih mesta, počev od Beograda i Skoplja, pa do Kosova, osvećen je velelepni hram podignut u slavu cara Uroša Nemanjića”, pisala je „Politika” u današnje dane pre devedeset godina. Ovogodišnja proslava jubileja hrama nije zatekla u Uroševcu nijednog potomka od ovih deset hiljada koji su 1933. prisustvovali osvećenju crkve koje je izvršio ondašnji patrijarh srpski Varnava Rosić. Gotovo ista pustoš vlada i u čitavom uroševačkom kraju gde, nakon sukoba 1999. i Pogroma 17. marta 2004. godine, gotovo da nije ostalo srpsko stanovništvo, a povratak Srba je u najvećoj meri propao.
Otkuda onda stotine ljudi u dvorištu crkve i džamije u centru Uroševca, šta ih je privuklo uprkos stotinama incidenata i loših vesti, koji su motivi ovog okupljanja?
„Možda, eto, prvi put u istoriji nemamo našeg žitelja u samom gradu – ali današnja sveta liturgija govori da nismo zaboravili ko smo, da sa radošću i ljubavlju dolazimo u grad Uroševac i u hram u koji su mnogi kršteni i venčani, kao i da ne zaboravljamo naše pretke. To nam daje i dobar zalog, da možemo i mi sami, i drugi, da sagledamo u čemu je naša budućnost. Poštujući svoje korene, pretke i svetinje, bilo gde da se nalazimo, mi ćemo u svom srcu nositi i grad Uroševac i našu crkvu posvećenu Svetom caru Urošu Nemanjiću”, rekao je episkop raško-prizrenski Teodosije.
U hramu u centru Uroševca živi sveštenik Trajko Vlajković. On dočekuje i ispraća sve one koji iz različitih potreba dolaze ovde. Postavljena je bina na kojoj je prvi put posle 1999. u Uroševcu igralo srpsko kolo, a nastup su imali Nacionalni ansambl „Venac” i KUD „Jovan Kojić” iz Vrbovca.
„Srce mi je puno kada vidim ovako prepun hram, a s druge strane osećam neku tugu, jer je ovaj hram pun još samo pola sata”, kaže sveštenik Trajko.
Povodom jubileja podizanja crkve u Uroševcu u Domu kulture u Gračanici održana je tribina i izložba pod nazivom „Uroševac, hram i grad” na kojoj se okupio veliki broj građana. Autor izložbe, direktor Arhiva Kosova i Metohije, istoričar Marko Marković je zaključio kako se Uroševac zajedno sa crkvom brzo razvijao i kako je za kratko međuratno vreme građen grad sa svim elementima i infrastrukturom od sporta do kulture: „U Gnjilanu je odigrana fudbalska utakmica između uroševačkog Obilića i Građanskog iz Gnjilana, a igra je ličila na pravu bitku u kojoj su letele čak i kamenice.”
Izložba fotografija prati razvoj grada od 1897, kada je književnik Branislav Nušić napravio snimak kapele u Ferizoviću pa sve do 1987. na kojoj je istaknuto novo socrealističko lice grada.
„Možemo videti doček kralja Petra Karađorđevića i regenta Aleksandra u predvečerje i tokom velikog rata, a jednim delom obuhvaćen je i svakodnevni život na glavnoj gradskoj ulici”, zapisao je istoričar Nemanja Dimitrijević u predgovoru za katalog ove izložbe koju su zajednički organizovali Dom kulture Gračanica, Galerija umetnosti Priština i Arhiv Kosova i Metohije.
Poseban deo večeri bilo je obraćanje uroševčanina doktora Nenada Miloševića koji je svoju poeziju posvetio zavičaju i sa prisutnima podelio trenutke svoga izbeglištva.
„Promenivši više gradova nakon raseljeništva, upoznao sam sadašnju suprugu Jovanu, obilazili smo mnoge gradove i ja bih rekao kako je to lep grad, a onda bih vrlo brzo rekao: ‒ Ja ne mogu da živim u ovom gradu. Nakon petnaestog ili šesnaestog grada, gde smo počinjali život, ona meni kaže: ‒ Pa ti ne živiš ni u jednom gradu, ti i dalje živiš u Uroševcu.”
Na skupu je posebno istaknuta potreba negovanja kulture sećanja, kao i potreba da se šira javnost upoznaje sa urbanim sredinama Kosova i Metohije.
„Ovakvi skupovi popravljaju našu krvnu sliku, čine nas da ozdravimo, budemo bolji i emotivno jači. Gde god da smo sada sigurno sa nekim pogledom, osećanjem koje nosimo – emocija ostaje ovde, manastiru, crkvi u kojoj smo bili, ali jednako da prenosimo našoj deci koji će to preneti svojoj. To je jedino sa čim ustajem”, rekao je Igor Stanković, sadašnji direktor MTS dvorane u Beogradu.
Izgleda da je suština u tome kako deca vide svet, šta će odavde poneti Bogdana iz Starog Gracka. Dok je proslava i muzika u hramu trajala, policija koja inače čuva hram regulisala je saobraćaj, a na prozorima okolnih zgrada pojavljivale su se znatiželjne komšije. Sa četvrtog sprata jedan dečak je sivom plastičnom puškom imitirao trzaje nakon pucnja i nišanio na narod, decu i kolo u dvorištu crkve i džamije.