„Godinu dana smo jeli jednoličnu hranu iz jednog kazana za povratnike u Osojanu. Onda smo došli ovde i jeli, jeli, jeli... ono što su sestre skromno spremile. Kad smo shvatili koliko jedemo, toliko nas je bilo sramota! A monahinje srećne što su nas nahranile, sve radosne, sijaju. Čini mi se da su svi videli naš stid”, govori pedagog Sonja Vuković iz Osojana na sahrani mati Isidore, igumanije manastira Gorioč kod Istoka.
Kompleks srednjovekovnog hrama jeste mala zaravan u strmim planinama, prirodna terasa što podseća na sto postavljen između kamenih vrhova i plodne Metohije. Čuvale su ga monahinje, starice i španski vojnici Kfora, posle 1999. godine kada je sa ovog prostora u potpunosti proterano srpsko stanovništvo. Monahinja Isidora, starice i nemoćne žene posvećene molitvi čekale su povratak, delile krstiće do zuba naoružanim španskim mladićima.
„Jednom su nas vodili u Španiju u Saragosu, gde smo se sreli sa vojnicima koji su ovde bili u misiji godinama ranije. Kad su shvatili odakle smo, mnogi su povadili krstove iz Gorioča koje nose sa sobom”, kaže Sonja Vuković.
Igumanija Isidora je svoj krst ponela kada je kao devojčica iz sela Ruišta kod Zvečana otišla u manastir Sopoćane u vremenima komunizma u kojima su samo retki kretali na taj put. Krhkog zdravlja i nevelike snage vozila je traktor i obrađivala imanje. Na tom mestu svetskog kulturnog i duhovnog značaja, priznatog od najvažnijih naučnih i umetničkih autoriteta, proste monahinje održavale su goli život i svetinju. Ova sirotinja je svojim trudom i novcem od proizvodnje sira podizala sopoćanski konak i čuvala neprocenjivo blago u vremenima kad se govorilo da će svi imati i dobiti onoliko koliko im treba.
Na toj ženskoj deci i staricama, na njihovom ropskom radu i molitvi preživeli su Sopoćani, Gračanica, Pećka patrijaršija, Devič, Đakovica... Igumani i igumanije, bratstva i sestrinstva ovih manastira okupili su se u utorak da isprate tihu igumaniju Isidoru i sa njima metohijski povratnici, jednako utišani i svečani. Tišina monaškog života i bekstvo od sveta su bili osnovna karakteristika ove monaške generacije koju je decenijama, dobrim delom, predvodio vladika raško-prizrenski i potonji patrijarh srpski Pavle. Njegov tihi uticaj vidi se najviše posle smrti.
„Osećam se kao da je Vaskrs, osećam vaskršnju radost”, gotovo šapuće dečanski monah Jeremija (Vico). Gorioč je metoh manastira Dečani, a predanje kaže da ga je podigao Stefan Dečanski i posvetio Svetom Nikoli u znak zahvalnosti za izlečenje vida nakon njegovog oslepljenja i zatočeništva u Carigradu. Za taj događaj vezuje se i nastanak imena manastira.
U besedi na opelu episkop Teodosije je rekao da nije slučajno što se mati Isidora upokojila na praznik Svih Svetih.
„Svojom pojavom širila je mir oko sebe, znajući da je upravo mir Božiji najpotrebnije steći u životu i da taj mir Božiji predstavlja carstvo Božije koje je unutra u nama. Naša mati Isidora – kako je tiho živela tako je i tiho napustila ovaj zemaljski život”, rekao je vladika Teodosije.
On je istakao da je ona, uz pomoć Božiju, znala hrabro da izdrži sve nedaće u životu, a često i poniženja „krhka telom bila je jaka duhom, verom i nadom u Gospoda”. Dok se oporavljala od teške bolesti u manastiru Svete Trojice u Grčkoj tamošnja igumanija Justina je poručila: „Mi nemamo u Grčkoj takvu monahinju smirenu, trpeljivu i potpuno predanu volji Božijoj.”
Igumanija Isidora nasledila je igumaniju Dariju u Gorioču i poslednja je iz sestrinstva koje je ovde došlo iz Sopoćana. Sahranjena je na malom monaškom groblju na kom rastu jedan jorgovan i jedna trešnja, odmah uz oltar svetinje kojoj je odano služila. A ta crkvica građena i dograđivana u različitim periodima, opstaje sa narodom u vremenima sa malo mira i odveć napada, pljački i nesigurnosti. Zbirke ikona i knjiga čuvane su i odnošene, a ruski putopisac i istoričar Aleksandar Giljferding je 1856. odneo odavde u Petrograd četiri stare knjige iz 14. i 15. veka koje se čuvaju u tamošnjoj Državnoj biblioteci.
Danas manastir iz bele plastične kućice obezbeđuje kosovska policija, pored je napuštena španska osmatračnica. Tragovi od srednjeg veka do savremenih španskih vojnika su tu, na metohijskom balkonu, parčetu zemlje između svetova. Povezani su molitvom, tihim životom monahinja i nesebičnom ljubavlju ugroženog sveta.