Dva dana u godini oživi jedan grad. Vrate se njegovi izbegli stanovnici, dođu u njega oni koji već duže od 20 godina žive s pogledom na njega i ne dolaze mu.
"Malobrojni su ljudi koji dolaze u ovaj grad i u ovu svetinju, ali ona ipak živi i glas iz ovog hrama čuje se nadaleko. Zvona zvone, to je znak da nas ima, da se molimo Bogu i da se radujemo uz Božiji blagoslov i pesmu", kaže otac Staniša Arsić, sveštenik u Hramu Svetog Nikole u Prištini. S ocem Zoranom Gođevcem on godinama najčešće služi u praznom hramu ili pred nekoliko vernika. Tu gde su nekada dolazile hiljade ljudi, danas se okupilo njih nekoliko desetina. Sav grad se sveo na ovu terasicu i stao u skromnu crkvicu, koju su, prema pravilima 19. veka, prištinski Srbi gotovo ukopali u zemlju.
"Ne živim ja, nego životarim, jer je život bio ovde", kaže Ilija Trajković. Sa svojom suprugom Blagunom nikad nije propustio da donese slavski kolač. Do pogroma 17. marta 2004. živeo je sto metara od hrama, bio crkvenjak i s ocem Miroslavom Popadićem preživeo najgore dane u potpunoj izolaciji i strahu. Pogrom je odneo sve što su generacije Trajkovića stvarale, a njemu je najvažnije da se kandilo ispred Svetog Nikole nije ugasilo, dok je on mogao da mu dolazi.
"Danas svi koji putuju treba da zastanu i da se pomole Svetom Nikoli. Po drevnom običaju, lađe su se zaustavljale da odaju poštu ovom svetitelju, zaštitniku putnika. Svi smo putnici u ovom svetu, putujemo neprekidno", rekao je u besedi vikarni episkop novobrdski Ilarion.
Crkva Svetog Nikole je malo ostrvo na kojem jednom godišnje oživi Priština, ožive priče, urbanost, mirisi grada, zaboravljeni prijatelji i potreba za povratkom. Ipak, od svega su važniji susret i sloboda na ovom parčetu zemlje s polomljenim krstovima na groblju i vidljivim posledicama poslednje paljevine.
"Кad se pitamo: ko smo mi i ko sam ja, treba da se setimo ove svete liturgije i da odgovorimo: Ovo sam ja! Danas, na ovom mestu, i to sam što jesam, zato što sam zajedno s Bogom, koga vidim, udišem i osećam, zajedno sa braćom, zajedno sa mojim rodom", kazao je vladika Ilarion na svojoj prvoj arhijerejskoj službi u Prištini.
Кosovska policija stoji iza gvozdene kapije i zida od blata i sitnih kamenih ploča na kojem su ispisane pogrdne poruke. Unutra je sačuvana intima jednog grada i njegovih stanovnika. Đurđa Drmončić, jedna od nekoliko Srpkinja koje žive u Prištini, zagleda se u lica ljudi i čini se da traži svoj izgubljeni život. Na zidovima obnovljene crkve stoji delić fresaka koje su zbog požara izgubile boje i liče na negativ. Sačuvale su se naivne kompozicije na kojima su prikazane visoke crkve i sve ono što prištinski Srbi nisu mogli da imaju. U hramu je bio raskošni ikonostas s hiljadama likova i detalja, znak da je bilo najvažnije razviti se iznutra u duhu i umetnosti.
Dve mlade novinarke, koje žive u okolini Prištine, domaćice su slave - Aleksandra Nićić ove, a Jelena Đorđević sledeće godine. Zbunjene su dok daju izjave pred nekoliko kamera, uzbuđene su jer je taj, na svakom drugom mestu uobičajen čin, danas u Prištini, poruka i simbol da se život obnavlja i da sloboda ima njihova lepa lica.