Kada je pandemija kovida-19 pogodila Evropu, vlade zapadnog Balkana, zajedno sa mnogim zemljama centralne Evrope, preduzele su stroge mere i broj žrtava je u početku ostao mali.
Dok su Italija, Španija, Francuska, Belgija, i kasnije Velika Britanija najviše patile na starom kontinentu, istočna Evropa je isprva bila bolja. Uzroci su verovatno bili kombinacija faktora, kao što su izbegavanje ranih talasa infekcije i učenje lekcija od zemalja koje su bile više pogođene u tom trenutku.
Štaviše, nesigurnije stanje njihovih zdravstvenih sistema nateralo je te vlade da preduzmu drastične mere rano, dok su mnoge vlade u zapadnoj Evropi oklevale da preduzmu restriktivne mere.
Čini se da je ta prednost postojala do maja ili juna. Ali od tada, zemlje zapadnog Balkana prešle su iz zemalja sa najmanje u one sa najvećim brojem slučajeva u Evropi.
Šta objašnjava ovaj pomak, od regiona koji je u početku imao među najmanje slučajeva u Evropi, do naleta?
Neki razlozi u kontekstu određenih zemalja mogu se objasniti individualnim slučajevima, poput nedavnih izbora u Srbiji i Severnoj Makedoniji, krize vlade na Kosovu ili protesta u Crnoj Gori i Srbiji. Međutim, nijedan od njih ne pruža sveobuhvatnu regionalnu perspektivu.
To ne znači da nijedan od ovih razloga nije važan. Svi su oni deo većih izazova sa kojima se ova društva suočavaju. Nivo nepoverenja između građana i država na Zapadnom Balkanu je visok. Građani ne veruju državnim institucijama, a vlade ne veruju svojim građanima. Ovo nepoverenje omogućilo je rane dobre rezultate i doprinelo zabrinjavajućim dešavanjima poslednjih nedelja.
Skoro sve vlade Zapadnog Balkana uvele su stroge policijske časove koji su sprečavali ljude da napuštaju svoje domove tokom vikenda i praznika. Najekstremnija je bila 80-satna zabrana kretanja zbog pravoslavnog Uskrsa u Srbiji. Druga ograničenja sprečavala su starije, a ponekad i decu da napuste svoje domove.
Te represivne mere bile su uporedive samo sa onim zemljama u Evropi koje su najteže pogođene pandemijom, poput Italije i Španije.
Pored restriktivnih mera, glavna poruka ovih vlada bila je da krive svoje građane za neodgovornost, da ne prate ograničenja ili ne pokazuju dovoljno brige.
Albanski premijer Edi Rama prošetao je Tiranom i upozoravao građane na nepoštovanje ograničenja. Crnogorska vlada je na internetu objavila spisak građana koji su u kućnom karantinu, a takođe je pozvala građane da policiji prijave svoje komšije. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić prvo je okrivio Srbe koji se vraćaju iz inostranstva za širenje kovida-19, a zatim i građane za neodgovorno ponašanje.
Činilo se da takve oštre mere smanjuju broj pozitivnih slučajeva i uprkos njihovoj represivnoj prirodi, izgledalo je i da uživaju neku popularnost i podršku. Delom je to deo šire pojave u kojoj građani veruju u državne institucije u doba krize - sve dok one funkcionišu.
To je vrsta poverenja zasnovana na nadi da će država moći da pruži potrebnu negu. Na Zapadnom Balkanu, ona se takođe zasniva na čežnji za jakom državom i snažnim vođama koji odlučno reaguju, čak i ako se više oslanjaju na represiju nego na edukaciju. Kada su države izgledale slabe u pogledu sprovođenja pravila, to je dovelo do razočaranja državom i do sve veće podrške vladavini “čvrstom rukom” moćnika.
Ankete tokom poslednje dve decenije pokazuju da je, iako većina građana regiona i dalje podržava demokratiju, opšta podrška demokratiji opala. Štaviše, mnogi bi radije da se demokratija kombinuje sa političkom moći koncentrisanom u rukama pojedinaca ili grupa.
Snažne mere koje su preduzele vlade Zapadnog Balkana igrale su na takva osećanja i projektovale ideju snažne i odlučne vlade.
Međutim, ove mere su imale i fatalne nedostatke. Prvo, često su bile samo napola pečene; dugi policijski časovi učinili su javne prostore posećenijim pre i posle policijskog časa i tako su otežale, ako ne i onemogućile fizičko distanciranje.
Drugo, strogi policijski časovi nisu bili održivi, naročito jer ove zemlje nisu doživele zabrinjavajuće visoke brojeve smrtnih slučajeve koje su doživele Španija, Italija i Francuska. Boravak u zatvorenom prostoru nekoliko dana, bez mogućnosti vizualizacije rizika nepoštovanja pravila, otežavao je nastavak takvih mera u dugoročnom periodu.
Ovi izazovi nisu bili karakteristični samo za Zapadni Balkan. Mnoge vlade radije su koristile paternalistički pristup, zgražavajući se nad građanima i optužujući ih za neuspehe.
Ali, za većinu zemalja Zapadnog Balkana, ovaj je trend izraženiji jer su restrikcije bile rigidnije i ukopljene u postojeće autoritarne trendove.
Kao rezultat, ograničenja su vrlo brzo ukinuta tokom maja i juna. Najekstremniji slučaj bila je Srbija, koja je bila posebno radikalna. Tamo je bilo dopušteno da se obnove gotovo sve aktivnosti, uključujući one za koje se zna da su visokog rizika, poput odigravanja fudbalskih utakmica pred publikom i rada noćnih klubova.
Inače, ograničenja su takođe ukinuta brže nego u drugim zemljama. U nekim slučajevima, države su oklevale da uskrate tradicionalne verske običaje, kao što je to slučaj u Severnoj Makedoniji, koja je dozvolila uskršnje službe koje je sprovodila Pravoslavna crkva, kao i Bajram na kraju Ramazana. Oba praznika su proslavljena uz nekoliko ograničenja.
Budući da broj kovid pozitivnih sada raste, posebno u Srbiji, mere bi trebalo ponovo uvesti. Međutim, pretnja obnavljanja “lokdauna” naišla je na izliv javnog nezadovoljstva, što je rezultiralo danima protesta u Srbiji, od kojih su neki bili nasilni. Manje je to bio rezultat mera nego neizvesnost koja je stvorena blokadama - ukidanje ograničenja praćeno ponovnim zatvaranjem. Naročito, pošto je ukidanje ograničenja u Srbiji jasno povezano sa održavanjem izbora i naporima vladajuće Srpske napredne stranke da projektuje (lažni) osećaj pobede nad kovidom-19. Politička manipulacija pandemije postala je vidljiva svima.
Rezultat je bilo dalje gubljenje ionako krhkog poverenja građana u državu i veća polarizacija.
Polarizacija i nepoverenje su tako prerasli u pandemiju. Ključna karakteristika svih zemalja u regionu je visok nivo polarizacije između vlada i opozicije, što ostavlja malo prostora za zajedničko tlo.
Pandemija nije premostila ove podele, već ih je istakla. To znači da, na primer, u Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva nije imala poverenja ograničenja verskih aktivnosti i da je u Srbiji opozicija osporila mere koje je preduzela vlada.
Na Kosovu su se predsednik Hašim Tači i vlada na čelu sa Aljbinom Kurtijem nadmetali oko toga koje mere treba preduzeti i, nakon što je Kurtijeva vlada srušena, došlo je do diskontinuiteta u pogledu politike oko pandemije.
U Severnoj Makedoniji, takmičenja je bilo u prelaznoj vladi sastavljenoj od članova vladajućih socijaldemokrata i opozicionih nacionalista iz VMRO-DPMNE.
Ovo rivalstvo odrazilo se i tako da je socijaldemokratski ministar zdravlja Venko Filipče naglašavao potrebu pojašnjavanja rizika od pandemije, dok se Nakje Čulev, vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova iz redova VMRO-DPMNE, više fokusirao na represiju. U Albaniji je vlada iskoristila okolnosti pandemije kako bi srušila staro Nacionalno pozorište, znajući da će opozicija i građani imati manje mogućnosti da protestuju u jeku pandemije.
Stoga je kratkovidno za nagli porast slučajeva kovida-19 na Zapadnom Balkanu kriviti samo neodgovorne građane ili balkanski mentalitet, kao što to čine mnogi vodeći političari. Izazov u borbi protiv pandemije proizlazi iz kombinacije restriktivnih mera odozdo na dole, i to u kontekstu malog poverenja između države i građana i visokog nivoa polarizacije.