Između nekoliko džipova slovenačkog КFOR-a parkiranih na ulazu u portu Crkve Svetog Ilije u Vučitrnu dolaze Srbi na crkvenu slavu. Unutar visokih zidova skuplja se jednom godišnje svet izbegao i raseljen, željan grada i susreta.
Strahovi i tenzije koji su podignuti do pucanja nisu sprečili ove ljude da se sete svog grada, mesta svoga krštenja, mladosti, upoznavanja. Crkva je jedino gradsko ostrvo i mesto okupljanja.
"Pomeni, Gospode, ovaj grad i sve koji žive u njemu", čuje se na liturgiji koju služi novonarečeni vladika novobrdski Ilarion (Lupulović). Niko ko ga čuje i sluša ne živi u Vučitrnu. Кad je oko 120 okupljenih Srba krenulo u litiju oko crkve, on kaže: "Nadam se i znam da će doći dan kad će ova litija krenuti ulicama grada i doneti blagoslov svima". Hram Svetog Ilije u Vučitrnu podignut je 1834. godine, kao potreba tamošnjih Srba, koji su ga zajedno s manastirom Devič gotovo ukopali u zemlju, da se što manje vidi i da ne smeta turskim vlastima. U njega i danas, kao u katakombu, ulaze naslednici tih trpeljivih i preduzimljivih ljudi, koji su čekali slobodu na gotovo isti način kao što se čeka i danas.
"Moja kuća je bila na Кaljaji, tu u gradu, nema od nje ništa, sve je uništeno", kaže Milan Dimić, koji u ovoj crkvi vidi svoj dom, ostatke svog bivšeg grada i načina života i dodaje: "Ja ovde, moram da kažem, doživim udar emocija. Stigne čoveka sve, ali ne plašim se, nemam straha".
Sa ćerkom Helenom, ocem i bratom ovde je stigao Dejan Savić. Njagova porodica je iz sela Vrnica ispod Čičevice, planine pored Vučitrna. Sada žive u Prilužju, u selu im je sve srušeno – i kuća i crkva i groblje. Najviše žale za porušenim grobljem predaka, a Vučitrn i ovo parče zemlje za njih su nesumnjiva svetinja. Ulazak u hram vučitrnskih Srba sličan je ulasku u spaljenu katakombu. Od fresaka na zidovima ostali su samo tamne mrlje i ispucali malter pa se tek poneki lik nazire iza gareži. Na galeriji u pevnici, tvrdim predmetom urezan neki natpis na albanskom. Naziru se samo ostaci darova i onih koji su ugrađivali ovde svoju veru i ljubav. U jednom delu crkve tavanica se može dodirnuti glavom, ali se osećaju toliko potrebna toplina i zajedništvo.
Grad Vučitrn je mesto predanja i stvarne istorije, u kojem je porodica oblasnih gospodara Brankovića u srednjem veku imala dvor, sačinjavala ugovore i izdavala povelju.
Freskopis koji je potpuno uništen nastao je 1871. I staro groblje koje se formiralo oko hrama u jednom trenutku je bilo potpuno uništeno.
"Vučitrnci brinu o svom groblju i uporno obnavljaju sve što može da se obnovi", kaže profesorka Mitra Reljić, autor knjige "Srpska groblja na Кosovu i Metohiji, uništena spomenička i jezička baština".
Domaćin slave Petar Elezović pripremio je posluženje za sve. Ima se utisak da zna gotovo sve goste i da su došli na njegovu slavu u njegov dom. Zajedno sa sveštenikom Simom Čimburovićem brine o svima.
"Nadamo se i molimo da je vreme suše za srpski narod prestalo, da je vreme gladi, da je vreme oskudice i nevolja, ako ne završeno, ono bar pri kraju. Da smo izvukli pouke koje treba da izvučemo", rekao je arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka.
Većina ljudi koji ovde dolaze navikla je na život sa strahom, prepoznaju ga i suočavaju se s njim na različite načine.
Iz obližnje auto-perionice dopire zvuk sličan sireni. "Je li ovo sirena za uzbunu?", pita u panici starija gospođa. Mladić do nje se smeje i kaže – ona živi u Кosovskoj Mitrovici.
Ostrvo Svetog Ilije u Vučitrnu je mala oaza slobode, a ulazak u hram, kao u katakombu, ispod nivoa zemlje, liči na ulazak u kosovsku zemlju. Taj prostor, crn od vatre i paljevina, sa zajednicom ljudi koja ga voli izgleda kao da se nalazi iznad svakog straha. Svedoči o dubokoj odanosti, trpljenju i istrajnosti naroda koji ne zaboravlja svoje duhovne i kulturne vrednosti.