Kada je nedavno nad odrom doktorke Sonje Rakočević, pedijatra iz Gračanice (jednog od malobrojnih specijalista ovog usmerenja koji su, služeći ne samo svojoj nacionalnoj zajednici, ostali na Kosovu i Metohiji), njen suprug Živojin rekao: „Sonja i ja smo sanjali slobodno Kosovo. Sonja svojim trpljenjem, kako samo kosovski Srbi znaju da trpe…“, pored izražavanja ličnog dubokog bola, on je svojim rečima prizvao i snažan emocionalni odgovor najšire javnosti. Pomenuo je Rakočević tada i Bol koji je zajednički, dubok i postojan, i koji je u doživljenoj empatiji ujedinio grupe brojnije od okupljenih na ovom ispraćaju u porti manastira Sušica kod Gračanice, gde je doktorka sahranjena. Jer – za većinu sunarodnika nesrećnih Rakočevića „san o slobodnom Kosovu“ jeste žižna tačka, putokaz koji poput legendarnog pozdrava o nezaboravljanju Jerusalima, ili Prizrena, biva moćan da duhovno i emocionalno pobudi i probudi najširu zajednicu.
O aktuelnoj snazi te, u našem vremenu nikada stvarno opozvane moći „sna“ o trajnom oslobađanju Kosova, kontinuirano svedoči ovdašnji život – društveni, politički, kulturni. Kao potvrdu ovom uverenju, pomenimo da je koju nedelju po ispraćaju u Gračanici, orijentalista i diplomata Darko Tanasković, u intervjuu za list Odbrana, razjasnio: „Postoji samo jedan, transistorijski zadat, metafizički izbor – vernost Kosovskom zavetu. Životno i praktično, a to znači i politički gledano, u istorijskom vremenu već duže vreme nema i još neko, možda i duže vreme, za problem Kosova (i Metohije) neće biti dobrog rešenja“.
Nije ovaj uvaženi govornik naglasio da se možemo, ili moramo, pasivno prepuštati „snovima o slobodnom Kosovu“, ali je u svom promišljanju „dobrog rešenja“ bio određen (plodotvoran!), potvrdivši da snovi ponekad bivaju životniji od stvarnosti. „Ali šta je razdoblje od nekoliko decenija u ravni istorijskih ’procesa dugog trajanja’? Moramo naučiti da u hodu hitro, mudro i fleksibilno reagujemo na promenljive međunarodne konjunkture i na izazove trenutka, za koje može izgledati da u sebi nose težinu konačnosti i teret nepovratne sudbonosnosti, a neretko su samo sračunato stvoreni prividi u režiji računovođa oročenog mandata“.
Zašto ovde prizivamo navedene nepovezane događaje? Premda i sami vredni svake pažnje, ovi znakoviti primeri upućuju nas na potpunije razumevanje golemih dimenzija jednog skorašnjeg političkog promašaja. Reč je o čestitki predsednika SAD Džozefa Bajdena koju je on uputio predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću povodom Dana državnosti Srbije. Zlosrećni, navodno dobrim namerama nadahnuti protokolarni gest, „upadajući“ u opisano raspoloženje u korpusu srpskog sveta ujedinio je, u otporu i negodovanju, bezmalo čitav taj svet . „U ime američkog naroda, upućujem iskrene čestitke Vama i Vašim sugrađanima povodom Dana državnosti Srbije 15. februara“, kaže se u čestitki, u kojoj se, uz pominjanje „140 godina partnerstva dveju zemalja“, tvrdi da „SAD ostaju trajno posvećene unapređenju ekonomske saradnje, regionalne stabilnosti i demokratskih vrednosti“. Krunu Amerikančevog obraćanja međutim čini isticanje podrške njegove zemlje upućene Srbiji na njenom „državničkom“ putu „postizanja sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji s Kosovom, koji je fokusiran na međusobno priznanje“.
Prepoznajemo li u uznapredovalom cinizmu prvosveštenika novog doba, u suptilnosti i veštini ovog pošiljaoca i administracije čija je on glava i logo, jednu od naznačenih smernica iz razmišljanja profesora Tanaskovića? Onu koja upućuje na „sračunato stvaranje privida u režiji računovođa oročenog mandata“!?
Iskusni srpski diplomata Živadin Jovanović ocenio je da je čestitka „neuobičajena, nepristojna i uvredljiva“. Bio je Jovanović veoma precizan u objašnjavanju svojih ocena, pa nam se čini umesnim da ih ponovimo: „Neuobičajena zato što se čestitke ne koriste za saopštavanje političkih stavova najdelikatnije prirode; Nepristojna jer suverene i ravnopravne države ne drže lekcije jedna drugoj šta su joj zadaci. Ako se to ipak desi, onda je izraz hegemonije jedne nad drugom, a ne demokratije i savezništva, ponajmanje prijateljstva; Uvredljivo je što sve to Bajden čini javno ne shvatajući da time povređuju rane nanete srpskom narodu 1999. godine produbljujući nepoverenje, umesto da jača uzajamno poštovanje. Lekcije kakve je izneo u pismu Vučiću od 5. februara 2021, iako neprihvatljive, mogao je preneti diplomatskim kanalima. Ovako, kako je to arogantno učinio otvorenim pismom, povredio je osećanja srpskog naroda i produbio nepoverenje“.
Možemo li da zaključimo da je uzorita čestitka otkrila i da se njen pošiljalac, traženjem da se Srbija pomiri s nasiljem bez premca u savremenim svetskim prilikama, zapravo zalaže za „podsticanje bezakonja i haosa“? Da li je to preporod koji svetu obećava novi stanovnik Bele kuće? Da li je to sadržaj željenih promena u globalnoj praksi pod američkom liderstvom, koji je, zbratimljen s „pobunjenim masama zapadnih elita“, radosno pozdravio i deo srpske elite? Setimo se da je samo koju nedelju pre Bajdenove čestitke, zbog izborne pobede demokratskog predsedničkog kandidata u SAD, ozarenost ukrasila i mnoga lica na beogradskoj društvenoj sceni, posebno onoj politički emancipovanoj od „suverenističkog balasta“.
Podstaknuta burnim reagovanjem ovdašnje javnosti koja je, kao suprotnost ovom izlivu agresije u prostor međunarodne komunikacije, bolju verziju odnosa dve zemlje prepoznala u ponašanju prethodne administracije u Vašingtonu, ambasada SAD u Beogradu je na tviteru objavila komentar. Negirajući da je sada „prvi put poslata poruka u kojoj se apostrofira buduće rešenje kosovskog problema“, ova diplomatska poruka, koja uistinu vodi zaključku da je nasilje kontinuitet američke politike, „ispravlja“ greške u javnoj percepciji: „Predsednik Bajden poručuje da bi ’međusobno priznanje Kosova i Srbije trebalo da bude centralni element trajne normalizacije odnosa’, jednako kao što je i 2019. učinio tadašnji predsednik SAD Donald Tramp“.
Profesor prava i međunarodni arbitražni sudija Miloš Ivković pak naglašava da Bajdenova čestitka „nije iznenađenje već da je pitanje koji je odgovor Srbije na to“. Kako je odgovor zvaničnog Beograda izostao, Ivković upozorava: „Sa pravne strane, to je problematično, jer vodi zaključku da priznanje Kosova nije isključeno“.
Umesto komentara, podsećamo na iskustvenim i svestranim promišljanjem prosejanu istinu Tanaskovićevog pitanja: šta je razdoblje od nekoliko decenija u ravni istorijskih „procesa dugog trajanja“? Razmišljaju li Amerikanci nekada i o ovakvim nedoumicama?
U svesti većine Srba – danas, kao i u prošlim vremenima – san o slobodnom Kosovu svemoćna je lozinka, siguran „prolaz“ do njihovog uma i srca. Ko to ne razume, ne prihvata, umanjuje ili čak smatra retrogradnim i prevaziđenim, u situaciji je ozbiljnog, strukturnog i nepremostivog nesporazuma sa srpskim narodom. Ne može se protiv volje koja na sve javne i prikrivene pretnje smireno uzvraća: „Vernost Kosovskom zavetu za nas je jedini izbor.“ Nije još otkriven put za delotvornu „promenu svesti“ koja istrajava u pomenutom ubeđenju. I kada se učini da je obrnuto, da je pobedio svet koji je neumoljivo sazdan na vladavini načela – Sila Boga ne moli, neočekivano, u svetskim i lokalnim prilikama, ume da nadjača otrežnjujući nastavak ove krilatice – Bog silu ne voli! Srpska duga istorija upravo to potvrđuje.
autor: Saša Francisti