Naime, neposredno nakon sukoba vršene su pogrešne identifikacije, više od 300 NN tela u prištinskoj mrtvačnici ne podudaraju se ni sa jednim od ranije prikupljenih DNK profila bez prethodne podudarnosti, istrage i krivična gonjenja za prisilne nestanke bile su neefikasne, arhive (više) ne postoje ili nisu otvorene, a kosovski pravni okvir za rešavanje pitanja nestalih lica sadrži manjkavosti, pa čak i neke diskriminatorne odredbe.
Upravo zato autorka ovog iscrpnog dokumenta konstatuje da bez obzira na izjave poput one "da neće biti postignut konačan dogovor između Kosova i Srbije sve dok se ne pronađe i poslednja nestala osoba na Kosovu" predstavljaju puko obmanjivanje javnosti, jer su navedeni propusti upravo doveli do toga da, čak i da postoji politička volja obe strane da u potpunosti reše ovo pitanje, sudbina određenog broja lica nikada neće biti rasvetljena.
Na ispravnost prethodnog zaključka ukazuje i izjava izvršnog direktora Fonda za humanitarno pravo Kosova (FHPK) Bekima Bljakaja1 iz februara 2012. godine:
"Nažalost, pokazalo se da je to iskustvo i drugih svetskih zemalja koje su ratovale, da jedan manji deo nestalih osoba nikada nije pronađen“, kazao je on.
Prema navodima sa bloga Međunarodnog komiteta Crvenog krsta2 iz avgusta 2017. godine "praktično svaka zemlja na svetu je pogođena tragedijom ljudi koji su nestali tokom prošlih ili tekućih oružanih sukoba i drugih nasilnih situacija".
Tako je, recimo, u Gvatemali oko 45.000 ljudi nestalo kao rezultat unutrašnjeg oružanog sukoba. Od njih se oko 40.000 i dalje vodi kao nestalo.
U Peruu se 15.731 osoba i dalje vodi kao nestala u sukobima od 1980. do 2000. godine.
Tokom decenijskog unutrašnjeg oružanog sukoba u Nepalu (1996-2006) ubijene su hiljade ljudi, a 1.337 osoba je nestalo.
Na Zapadnom Balkanu (bivša Jugoslavija i Albanija) više od 14.000 ljudi je nestalo u sukobima od početka devedesetih godina prošlog veka.
Procene prikupljene iz različitih izvora sugerišu da je od početka 2014. više od 2.500 ljudi kidnapovano, nasilno nestalo ili nestalo sa svih strana političke i konfliktne podele ukrajinskog društva. Prema izvorima koje je MKCK intervjuisala u Ukrajini tokom septembra 2014. godine, od ovog broja, sudbina oko hiljadu osoba je nepoznata.
Prema pisanju Vašington Posta od 19. juna, ukrajinska policija je prijavila više od 9.000 nestalih osoba od početka invazije Rusije na tu zemlju u februaru ove godine.
Za nestalima još uvek tragaju članovi njihovih porodica i u: Iraku, regionu Južnog Kavkaza, Libanu, Meksiku, Južnom Sudanu, Šri Lanki, Kolumbiji...
Kosovska matematika tragedije
Radovanovićeva neizbežno podseća da je tokom sukoba na Kosovu, prema podacima Fonda za humanitarno pravo, ubijeno 13.518 ljudi - od toga 10.794 Albanca, 2.197 Srba i 527 pripadnika ostalih etničkih grupa koje su živele na Kosovu. Većina je likvidirana tokom 1999. godine kada je stradalo 11.199 ljudi.
Nakon povlačenja srpskih snaga, u periodu od 15. juna 1999. do kraja 2000, na Kosovu je ubijeno, oteto ili nestalo 1.257 ljudi: 717 Srba, 307 Albanaca i 233 Roma i pripadnika drugih etničkih zajednica.
Od 1.696 evidentiranih nestanaka u periodu između 1998. i 2000, 1.129 su Albanci, 417 Srbi, 44 Romi, 31 Crnogorac, 24 Aškalije, 23 Bošnjaci, 15 Egipćani, četiri Turci, tri Makedonci, po jedan Goranac, Hrvat, Mađar, Slovenac i Jugosloven.
Broj nestalih lica na Kosovu u trenutku objavljivanja ove analize (jun 2022. godine) prema spisku koji vodi MKCK iznosi 1.619, dok se na portalu kosovske Komisije za nestala lica nalazi broj koji ukazuje da se još uvek traga za 1.617 lica.
Potpuno su poražavajući podaci, takođe MKCK, da je broj nestalih lica 2016. godine iznosio je 1.666, odnosno da je u međuvremenu, za nepunih šest godina, svega 47(9) lica uklonjeno sa tog spiska.
Sa druge strane, prema izveštajima EULEKS-a, na Kosovu je u periodu od 2016. do 2020. godine sprovedeno 59 procena terena, 41 ekshumacija, pronađeni su ostaci 66 pojedinaca, dok su identifikovane 32 nestale osobe.
Tokom 2021. godine, prema podacima Komisije za nestala lica Vlade Kosova, na Kosovu su izvršena iskopavanja na devet lokacija gde su ekshumirana dva tela, a članovima porodica predati su posmrtni ostaci 25 osoba (pet iz srpske zajednice).
Lako se uočava "ples" poslednjih cifara: 32+25≠47(9), a "ukupnom broju" bi valjalo dodati i posmrtne ostatke koje je u istom periodu država Srbija predala članovima porodica ubijenih kosovskih Albanaca, pa bi tragičan zbir onda formalno bio još veći i još netačniji.
Kako se počelo sa ekshumacijama
U periodu od juna 1999. do decembra 2016. godine, izvršeno je oko 1.513 ekshumacija koje su rezultirale prikupljanjem 6.097 setova posmrtnih ostataka. Oko 65 procenata njih je pronađeno u periodu od 1999. do 2000. godine od strane forenzičkih timova Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Međutim, tada je oko dve hiljade identifikacija izvedeno na temelju nenaučnih, klasičnih metoda vizuelnog prepoznavanja.
Na osnovu DNK analiza 77 slučajeva koji su sprovedeni u regionu Mitrovice 2010. godine, a koji su prethodno zaključeni na temelju klasičnih metoda identifikacije, Međunarodna komisija za nestala lica (MKNL) je procenila da bi stopa pogrešnih identifikacija kod slučajeva koji su prvobitno rešeni bez primene DNK testiranja mogla biti najmanje 17 procenata, odnosno, da bi netačnih identifikacija moglo biti u najmanje 340 slučajeva.
Stoga je sasvim izvesno da greške u identifikacijama na Kosovu nastale pre početka sistematske primene DNK analize3 doprinose pojavi značajnih razlika između broja onih koji se još uvek vode kao nestali, broja referentnih setova uzoraka krvi i broja profila DNK za koje nije pronađeno podudaranje.
Zašto su i kako međunarodne organizacije, koje su od okončanja sukoba na Kosovu prvenstveno imale zadatak pronalaženja, ekshumacije i identifikacije nestalih lica, ali i istraga i gonjenja odgovornih, odlučile da ne mali broj identifikacija izvrše metodom vizuelnog prepoznavanja možemo još uvek samo da nagađamo, sa nevelikom nadom da će se puna istina ikada otkriti. Mandat MKSJ je trajao od 1993. do 2017. godine i pitanje je da li je u njegovim arhivama ostalo materijala koji bi nam pomogli da razumemo tadašnje postupke forenzičara i njihove odluke (ako su uopšte oni odlučivali o načinu identifikacije). Sve i da jeste, dostupnost dokumenata ovog suda bi doprinela pronalasku samo jednog od mnogo nedostajućih delića ove sumorne slagalice. O arhivama, pa i nekima za koje se sumnja da su nepovratno uništene, biće još redova u ovom tekstu.
Članovi porodica nestalih za najodgovornije smatraju pripadnike međunarodnih misija koje su, neposredno po završetku sukoba, ušle na Kosovo ili bile nešto kasnije ustanovljene.
"Nisam zadovoljan radom KFOR-a i EULEKS-a. Mislim da bi oni mogli mnogo više da urade, pogotovo na lociranju grobnih mesta srpskih žrtava na Kosovu i Metohiji. Ima mogo ljudi koji znaju gde se nalaze lokacije sa ostacima naših najmilijih, ali to ne govore jer ne postoji nikakva zaštita svedoka", kazao je krajem avgusta 2013. na prvoj zajedničkoj konferenciji za medije predstavnika porodica nestalih Albanaca i Srba u hotelu "Grand" u Prištini4 tadašnji koordinator Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih Srba na Kosovu i Metohiji Milorad Trifunović.
Sa tog skupa u Prištini je upućen zahtev za rasvetljavanje sudbina svih nestalih lica na Kosovu.
"Jedini naš zahtev je rasvetljavanje sudbine naših najmilijih koje tražimo već 14 godina", rekao je tadašnji predsednik Koordinacionog odbora porodica nestalih Albanaca na Kosovu Haki Kosumi.
KFOR je od svih međunarodnih misija na Kosovu oduvek uživao najveće povrenje lokalnog stanovništa, pa ne čudi ubeđenje da oni poseduju najviše informacija o sudbini nestalih.
"KFOR je prvi ušao, on je dozvoljavao sve, mislim da imaju sve podatke", rekao je u jednom od intervjua urađenom za potrebe ove analize član porodice jednog od nestalih Srba.
"Neposredno nakon okončanja sukoba (na Kosovu), prijave o nestalim licima nisu bile blagovremeno, nepristrasno i temeljno istražene od strane UNMIK policije, a srodnici su retko bili informisani o bilo kakvom napretku u takvim istragama. U nekim slučajevima istrage se nikada nisu ni desile ili je istraga obustavljena nakon što su posmrtni ostaci nestalih lica vraćeni porodicama", navodi se u analizi.
Šta kriju arhivi?
Nadu da NATO misija na Kosovu ima besprekoran vojnički odnos prema arhivskoj građi i dokumentima o nestalim i ubijenim licima u više navrata je dovodio u pitanje bivši šef Кoordinacionog centra za jug Srbije i Кoordinacionog centra za Кosovo i Metohiju (decembar 2000-avgust 2005) Nebojša Čović. Poslednji put je to učinio februara ove godine u programu RTS-a, podsećajući na pad sviona sa vojnicima slovačkog bataljona KFOR-a na teritoriji Mađarske 19. januara 2006. godine, svega tri kilometra daleko od slovačke granice5. Od 43 putnika, samo je jedan preživeo.
"I još jedna stvar, tu je bila određena dokumentacija oko forenzičkih podataka o otkopavanju masovnih grobnica kod Podujeva, gde je utvrđeno da su ti ljudi bili pronađeni sa otvorenim grudnim košem, što ide ka trgovini ljudskih organa", rekao je on.
Čović je podsetio da je Miroslav Lajčak, aktuelni specijalni predstavnik EU za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana, u trenutku pada aviona6 bio ministar spoljnih poslova Slovačke i upitao zbog čega je istraga tada zabranjena posle četiri dana, zašto nijedna mađarska ekipa nije mogla da priđe mestu nesreće deset sati od pada aviona i zašto rodbini nikada nisu predate lične stvari poginulih.
Otvaranje arhiva u Prištini i Beogradu smatra se značajnim za rešavanje zastoja u pronalasku nestalih lica iz sukoba na Kosovu. Šef prištinske delegacije Besnik Bisljimi je septembra 2021. saopštio je da je u Briselu dogovoreno otvaranje arhiva. Međutim, njegova inicijalna najava u međuvremenu nije ostvarena, niti se o ovom navodnom dogovoru ikada saznalo više detalja.
Pitanje nestalih je moralno najviše opterećujuće i istovremeno najviše zanemareno nasleđe krvavog kraha Jugoslavije, smatra istoričar Petar Ristanović.
"U konkretnom slučaju nestalih sa Кosova među predstavnicima Beograda i Prištine nema volje za saradnju. Odnose rečito opisuje medijsko prepucavanje na ovu temu. Iz Prištine zahtevaju da im se preda dokumentacija srpske vojske i policije, što u Beogradu odbijaju i uslovljavaju uvidom u arhivu OVК. Za to vreme, u Prištini poriču da uopšte postoji arhiva OVК, iako je u predlogu Zakona o zaštićenim vrednostima OVК kao jedna od zaštićenih stavki bila pobrojana i ’Arhiva OVК’. Iskrena saradnja između institucija u Beogradu i Prištini po pitanju nestalih može se očekivati tek ukoliko dođe do postizanja nekog političkog dogovora. Njega nema i malo je verovatno da će ga uskoro biti, pa će i pitanje nestalih po svoj prilici ostati jedno od opterećujućih u srpsko-albanskim odnosima", napisao je on.
Međutim, loši odnosi na relaciji Beograd - Priština nisu jedini razlog zbog čega dokumentacija službi bezbednosti koja bi mogla da rasvetli sudbinu nestalih nije dostupna, smatra Ristanović.
"Ove službe su generalno nevoljne da istraživačima stave na uvid svoju građu, nevezano za temu istraživanja. Ako govorimo konkretno o dokumentima iz pokrajine Кosovo, hronološki ’najsvežiji’ dokumenti koji su dostavljeni Državnom arhivu Srbije i koje istraživači mogu da pregledaju su iz pedesetih godina 20. veka. Кada se u obzir uzme činjenica da je građa službi bezbednosti u više navrata ’prečišćavana’ i spaljivana, veliko je pitanje šta će iz nje moći da se sazna kada jednog dana konačno bude dostupna za istraživanje. Istoričari znaju da dokumenta mnogo češće budu razočarenje nego što donesu dragocena otkrića. Кao ilustrativan primer može da posluži epizoda iz 2010. godine, kada je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić posetio Vukovar i uz priličnu medijsku pompu, kao znak pomirenja, hrvatskoj strani predao 25 kutija arhive7 vukovarske bolnice iz 1991, za koju se verovalo da sadrži podatke o nestalima iz ovog grada. Pokazalo se da su podaci iz dokumenata većinom već poznati. Otkrili su malo šta novog. Кao istraživač, puno puta sam se našao u situaciji da dokumenta od kojih mnogo očekujem budu ’prazna’", zaljučio je naučni saradnik u Institutu za srpsku kulturu Priština/Leposavić i autor nagrađivanih monografija "Kosovsko pitanje 1974-1989" i "Iluzija moći. Srpski kritički intelektualci i komunistički režim".
Manjkavosti i diskriminatorne odredbe
Pravni okvir koji reguliše ovu materiju na Kosovu ne ispunjava u potpunosti potrebe članova porodice nestalih lica. Štaviše, pojedine zakonske odredbe proizvele su nejednak tretman - kako nestalih lica, tako i članova njihovih porodica, posebno kad je reč o socijalnim davanjima koja se razlikuju u odnosu na druge kategorije žrtava proistekle iz rata na Kosovu.
Diskriminacija je evidentna u pogledu lica koja su nestala nakon 20. juna 1999. godine i članova njihovih porodica. Onog trenutka kada posmrtni ostaci te osobe budu pronađeni, ona prestaje da se smatra nestalim licem i "postaje" civilna žrtva rata. Međutim, vremenski okvir dokle se lice stradalo u sukobu na Kosovu smatra civilnom žrtvom ograničen je na 20. jun 1999, što dovodi do toga da porodice nestalih nisu u mogućnosti da ostvare pravo na socijalna davanja od onog trenutka kada njihov nestali član porodice bude pronađen ukoliko je nestao nakon ovog datuma jer mu kosovski zakonski okvir ne priznaje to pravo.
Ova odredba posebno pogađa pripadnike nevećinskih zajednica na Kosovu, budući da oni čine većinu nestalih nakon 20. juna 1999.
"Da li se dosta radilo na Kosovu da se pronađu nestali? Nije. Što se tiče Srbije, još manje. 1.643 lica je nestalo, njihove porodice nemaju neki zakon koji bi ih branio, bar što se tiče ekonomskog stanja u kom se nalaze", rekao je Bajram Ćerkinaj8 uz Resursnog centra za nestala lica krajem avgusta 2020. na skupu u Prištini koji je, uoči Međunarodnog dana nestalih, organizovala ova organizacija u saradnji sa Udruženjem "Kosovski stradalnici" iz Beograda.
Porodice nestalih živi spomenici tuge i očaja
Ćerkinajev kolega iz Resursnog centra i nekadašnji koordinator Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih Srba sa Kosova Milorad Trifunović je na istom skupu u Prištini ponovio da ne odustaje od pravde za nestale.
"To su ljudi čije ime i prezime, kao i datum nestanka znamo. Sve je to predato nadležnim institucijama. Mi se od prvog dana kada su počeli pregovori u Briselu borimo, poslali smo zahtev i jedni i drugi (Srbi i Albanci), a posebno kada smo formirali Resursni centar za nestala lica, pismeno smo dostavili da prva tema pregovora (u Briselu) bude rasvetljavanje sudbine nestalih. Međutim, mi do dana današnjeg nemamo povratne infrormacije ni od jedne institucije da su oni razgovarali o tome, čak imamo nezvanične informacije da nisu ni počeli da razgovaraju na tu temu", kazao je Trifunović.
On je pre 24 godine izgubio brata koji je nestao sa rudarima površinskog kopa Belaćevac. Nije doživeo da sazna istinu o njemu, preminuo je od posledica korona virusa krajem novembra 2020. godine.
Međutim, neki članovi udruženja porodica nestalih nemaju velika očekivanja od formalnog uključivanja teme nestalih lica u dijalog Beograda i Prištine.
"Mi smo lično bili protiv da pitanje nestalih bude deo dijaloga u Briselu baš zbog ovih stvari, Kurtiju se ne sviđa Odalović i staje sve, a da nije otišlo ovo pitanje do Brisela možda bi se nešto i uradilo. Na ovaj način pitanje je postalo previše ispolitizovano", rekao je autorki analize jedan od sagovornika.
Iako je povremeno bilo hvale vredne saradnje između Srba i Albanaca po pitanju nestalih, poput one između Milorada Trifunovića i Bajrama Ćerkinaja, bilo je i puno problema.
Neki od članova udruženja porodica nestalih na Kosovu izneli su tvrdnje da su prisustvovali sastancima na kojima su pojedini kosovski zvaničnici potpuno negirali postojanje srpskih žrtava u sukobu na Kosovu. Kako su rekli, do danas, "ni na otvorenim ni na zatvorenim sastancima, nije se desilo da im albanski zvaničnici pruže ruku saradnje i priznaju postojanje srpskih žrtava".
Bilo je i slučajeva da je kosovska Komisija za nestala lica na sednicama u zgradi Vlade Kosova u Prištini raspravljala o rezultatima rada, a da Srbi nisu bili pozivani da prisustvuju tome9.
"Četiri meseca nakon imenovanja novog predsednika Komisije za nestala lica Vlade Kosova, Unija udruženja porodica kidnapovanih i nestalih lica sa glavnim sedištem u Gračanici, pozvala je kosovskog premijera Aljbina Kurtija da u skladu sa Zakonom o nestalim licima, bez daljeg odlaganja imenuje zamenika predsedavajućeg Komisije za nestala lica iz redova nevećinskih zajednica. To se još uvek nije desilo10", navodi se u analizi.
Koliko su Beograd i Priština ozbiljni u svojim namerama da rasvetle sudbine nestalih lica, svedoči i činjenica da su sajtovi srpske11 i kosovske12 komisije za nestale samo na jednom jeziku - srpskom, odnosno albanskom - bez ijedne reči napisane na jeziku "onih drugih". Kao da drugi nisu ubijani, kidnapovani, stradali.
Ovaj u srži jednostrani pristup problemu je uvod u isključivost, nespremnost da se (sa)slušaju drugi, u optuživanje neistomišljenika kao osnovni model komunikacije, pravljenje hijerarhije među žrtvama, formiranje isključujućeg pojma žrtve (priznavanje jednih uz istovremeno ignorisanje drugih žrtava), kao i apstraktno bavljenje njima i prihvatanje samo jednog dela istine.
Umesto još jednog zaključka
"Pitanje nestalih, i pored svoje moralne dimenzije, na kraju je ipak političko pitanje. Ono ne može biti rešeno dokle god ne postoji snažna politička volja za tim. Države izbegavaju saradnju na ovom polju jer ne žele otkrivanje novih masovnih grobnica na svojoj teritoriji niti pokretanje pitanja odgovornosti bivših (i aktuelnih) političara, državnih službenika, vojnih i policijskih oficira. Tu je i potencijalna šteta od pokretanja sudskih sporova... stoga je iluzorno očekivati da će biti pune saradnje u pokušaju da porodice nestalih saznaju za sudbinu svojih najbližih13", napisao je krajem oktobra pošle godine dr Petar Ristanović. Ovome se zaista nema više šta dodati.
Kompletnu analizu "Igra brojki: Rešavanje pitanja nestalih 20 godina kasnije" možete preuzeti OVDE.
Korisni linkovi:
1 - https://www.radiokim.net/vesti/dogovor-gde-su-kidnapovani-i-nestali-sa-kosova.html
2 - https://blogs.icrc.org/ilot/2017/08/02/missing-persons-big-problem/
3 - https://www.radiokim.net/vesti/drustvo/nestali-su-taoci-politike.html
4 - https://www.radiokim.net/vesti/resiti-sudbinu-svih-nestalih.html
5 - https://www.rts.rs/page/stories/ci/story/1/politika/4686408/nebojsa-covic-beograd-pristina-briselski-sporazum-rezolucija-1244.html
6 - https://en.wikipedia.org/wiki/2006_Slovak_Air_Force_Antonov_An-24_crash
7 - https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/tadic-se-ispricao-za-ovcaru-josipovic-za-paulin-dvor-foto-115914
8 - https://www.radiokim.net/vesti/hronika/porodice-nestalih-zivi-spomenici-tuge-i-ocaja.html
9 - https://www.radiokim.net/vesti/sednica-kosovske-komisije-za-nestala-lica-bez-srba.html
10 - https://www.radiokim.net/vesti/ratni-zlocini/potpredsednik-komisije-za-nestale-vlade-kosova-bi-trebalo-da-bude-srbin.html
11 - https://www.kznl.gov.rs/latinica/
12 - https://missingpersons.rks-gov.net/
13 - https://www.radiokim.net/vesti/analiza/sta-kriju-arhivi-u-beogradu-i-pristini.html
Tekst je napisan u okviru inicijative OPEN koju finansira Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS), a doprinos je Nove društvene inicijative (NSI). Stavovi izraženi u njemu pripadaju isključivo autoru i ne predstavljaju nužno stavove KFOS-a.