Ono što bi naizgled trebalo da predstavlja osnov za objektivno planiranje ekonomske, socijalne, razvojne i demografske politike budućnosti za tili čas se pretvara u nacionalističko oruđe za borbu među „taborima”. Postavlja se pitanje da li će se takva retorika i pristup (zlo)upotrebljavati prilikom nastupajućeg popisa na Kosovu.
Popis stanovništva koji je 2011. godine održan na Kosovu nije u potpunosti sproveden usled bojkota od strane pripadnika srpske i dela drugih nevećinskih zajednica. Tome su u značajnoj meri doprinele kompleksne bezbednosne i političke okolnosti, ali i neadekvatno pripremljen i sproveden proces popisivanja. Čak je i pokušaj da se popis naknadno sprovede na teritoriji četiri severne opštine 2016. godine bio neuspešan. Međutim, to nije sprečilo političke aktere na Kosovu da nepotpune rezultate zloupotrebljavaju i predstavljaju kao zvanične i potpune, što se u značajnoj meri odrazilo na ograničavanje uživanja ljudskih prava zagarantovanih nevećinskim zajednicama, ergo kosovskim Srbima. U takvim okolnostima, opštine sa većinskim srpskim stanovništvom suočile su se sa problemom drastično umanjenih opštinskih budžeta, koji su određivani upravo na osnovu nepotpunih rezultata popisivanja stanovništva iz 2011.
Pojava pandemije i odsustvo mogućnosti za sprovođenje bilo kojih aktivnosti za koje je neophodan neposredan ljudski kontakt onemogućile su održavanje popisa tokom 2021, kako je inicijalno na Kosovu planirano. Osim toga, predlog Zakona o popisu stanovništva i domaćinstava, koji je, uzgred budi rečeno, trebalo da bude potvrđen tokom 2020. (po već ustaljenoj praksi da se takvi zakoni usvajaju godinu dana pre početka popisivanja), nije usvojen ni tokom prvog kvartala 2022. godine. Izuzev toga što takav pravni vakuum stvara ozbiljne logističke, pravne, političke i praktične prepreke adekvatnom sprovođenju popisa, javnosti dostupan nacrt zakona obiluje nejasnoćama i nepreciznim, često zbunjivim i kontradiktornim definicijama i proceduralnim pravilima. Održavanje popisa je u međuvremenu najavljeno za 2022. godinu, ali bez preciziranja vremenskog raspona u okviru koga će se održati, te kada će započeti javna kampanja obaveštavanja građana o procedurama učešća.
JOŠ OD ISTOG AUTORA: Odbrojavanje do prebrojavanja
Čini se da je neuspeli pokušaj održavanja valjano organizovanog popisa 2011. nagovestio da će i sledeći ciklus naići na niz prepreka koji će eventualno ograničiti njegovo smisleno sprovođenje. Na ruku nastupajućem popisu ne ide ni redovno podgrevana nacionalistička retorika Beograda i Prištine u kontekstu ugašenih kanala komunikacije na ovoj relaciji. Dok sa jedne strane Priština uporno ignoriše da se institucionalno uhvati u koštac sa suštinski važnim problemima koja tište kosovske Srbe, Beograd ne pokazuje znake vrednosne promene dosadašnjeg pristupa u političkom predstavljanju interesa i pružanju svrsishodne ekonomske pomoći ovoj ugroženoj zajednici. Štaviše, nijedna strana do sada nije pozvala kosovske Srbe (na njihovom maternjem jeziku) da učestvuju na nastupajućem popisu stanovništva. Našavši se u ovakvom procepu, teško je očekivati od kosovskih Srba da se (samostalno) obaveste o važnosti učešća na popisu, a kamoli valjano izvagaju i odluče o tome da li će isti bojkotovati ili ne.
U slučaju da se ćutnja Beograda i ignorisanje Prištine nastavi, postoji rizik da će se desiti delimičan ili potpuni bojkot procesa popisivanja stanovništva od strane najbrojnije nevećinske zajednice na Kosovu. Takav scenario bi imao dalekosežne negativne posledice po ovu zajednicu, ali i proces normalizacije odnosa. One bi se mogle grubo grupisati na sledeći način:
Političke posledice: Kao što je bio slučaj i tokom prethodne decenije, nepotpuni rezultati obilato su korišćeni u cilju promocije nacionalističkih narativa obeju strana, što je posledično sputavalo jačanje demokratskih potencijala na Kosovu, ali i produbljivalo jaz između stranaka koje predstavljaju većinske i onih koje (makar deklarativno) zastupaju interese nevećinskih zajednica. Potencijal za generisanje političke krize u uslovima koji imaju (bilo kakvih) dodirnih tačaka sa pojmom etnonacionalnih interesa je na (politički krhkom) Kosovu i dalje izuzetno veliki. U slučaju (ponovnog) bojkota procesa popisivanja, nemoguće je garantovati da Beograd i Srpska lista neće pozvati na (tako dugo najavljivano, a nikada sprovedeno) povlačenje Srba iz kosovskih institucija. Uz to, ionako već obesmišljeni pregovori između Prištine i Beograda bi dodatno ugrozili mir u regionu i, u krajnjoj instanci, proces regionalnih i evropskih integracija. Svaki sledeći izborni ciklus, bio on održan na lokalnom ili centralnom nivou, bio bi unapred delegitimisan, a time bi se ujedno obesmislilo i učešće građana u procesu odlučivanja.
Teritorijalno-administrativne posledice: Postojanje opština sa srpskom većinom koje su južno od reke Ibar formirane na osnovu Ahtisarijevog plana može biti dovedeno u pitanje. Naime, teritorijalna organizacija opština na Kosovu je po zakonu promenljiva, te se pruža mogućnost izmena granica između opština i odvajanje ili spajanje njihovih teritorijalnih delova. Ukoliko se u obzir uzme činjenica da prilikom reorganizacije postojećih opština poseban kriterijum predstavlja proces konsultovanja najmanje 75% nevećinske zajednice (u slučaju da je određena nevećinska zajednica koncentrisana u opštini sa ukupnom populacijom od najmanje 5.000 stanovnika), pojedine desno orijentisane političke opcije na Kosovu bi rezultate (potencijalno bojkotovanog) popisa 2022. (zlo)upotrebile u svrhu (gašenja ili) pripajanja opština sa srpskom onima sa albanskom većinom. Tako se nepopisani pripadnici zajednice kosovskih Srba u nekoj od šest opština južno od reke Ibar mogu obreti u opštinama sa albanskom većinom i time automatski ostati bez pristupa prethodno zakonom stečenim pravima na lokalnom nivou.
Razvojno-finansijske posledice: U deceniji koja je usledila nakon popisa iz 2011, budžeti lokalnih samouprava opština sa srpskom većinom su bili znatno ograničeni, jer su bili bazirani na nepotpuno prikupljenim podacima popisivanja građana i domaćinstava. Limitirana ulaganja u lokalnu infrastrukturu i razvoj u ovim opštinama obrnuto su proporcionalna principu ravnomernog razvoja opština. Dođe li do ponovnog bojkota, čak i u manjoj razmeri u odnosu na 2011, može se očekivati trend nastavka izuzetno skromnih finansijskih injekcija od strane lokalnih samouprava u svim opštinama sa srpskom većinom.
Na kraju, jedna od ključnih posledica može biti i značajno ograničenje prava zapisanih u Ustavu i relevantnim zakonima, a koja pripadnici srpske zajednice (barem deklarativno) uživaju na Kosovu. Najave aktuelnog premijera Kosova Aljbina Kurtija tokom predizborne kampanje 2019. i njegovu inicijativu za ograničavanje ravnopravne upotrebe srpskog jezika na Kosovu, bi trebalo shvatiti kao otrežnjujuće upozorenje.
Tekst je prvobitno objavljen u okviru Biltena Radne grupe za Poglavlje 35 Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji.