U nacionalnom biću Srbije - koliko god ono bilo preparirano (a na tome se uveliko radi), potkupljeno (u tom cilju se maše raznim šargarepama), ili čak ubeđeno da mu „Kosovo ne treba“ (i to je u igri) – nikada neće biti prihvaćena takva opcija u kapacitetu da bi tenzije zaista nestale, Srbi i Albanci postali komšije za primer, a neki novi konflikt, za vjeki vjekov, bio eliminisan. Među Srbima će tinjati osećaj „otetog Kosova“ i opasnog zaveta da se ono mora vratiti, a tu karmu će nositi i Albanci, svesni da im je državnost „darovana“ i da visi (i zavisi) isključivo o tuđoj moći, volji i odgovarajućem geostrateškom rasporedu.
Takav rasplet, složićemo se, nije srećan zalog za mirnu budućnost i jednog i drugog naroda i on bi bio samo šareni tepih lažne multietičnosti, iznuđene kooperativnosti i krhke regionalne stabilnosti ispod koga bi se lagerovali veliki problemi, surevnjivosti, sumnje i nepoverenje. Dakle, iako na prvi pogled ovo rešenje izgleda kao „dobitna kombinacija“, ona je dobitna samo za jednu stranu i zato nikad neće biti garant definitivnog mira.
Međunarodni faktor, naročito Sjedinjene Američke Države, u čijem krilu je i odnjihan provizorujum zvani „država Kosovo“, insistira na ovom rešenju jer smatra da bi to „prelamanje preko kolena“ bilo betonirano međunarodnom obavezom Srbije da poštuje nepovredivost granica, a tu se još računa i na vremenski faktor tokom kog bi atrofirala njena pretenzija da Kosovo i Metohiju vrati u svoj državno-pravni okvir.
Ova solucija bi možda pila vodu u situaciji da se Srbija, na uštrb dela svoje teritorije u južnoj pokrajini, ali i sa istinskim ustupcima međunarodne zajednice prema njoj (primera radi, automatsko članstvo u EU), razgraniči sa Albanijom, ali izgleda da se o takvoj opciji, barem ozbiljno, ne razmišlja, već bi da se nekako formalizuje nakazni status kvo sa još jednom albanskom državom koja niti je sada to, niti će ikada biti u punom kapacitetu.
Nemoguće da sve ovo ne znaju istinski gospodari sveta i zato je opravdana skepsa u njihove dobre i časne namere kad se zaklinju kako im je cilj dugoročan i siguran mir na ovim prostorima. Oni su samo pomalo umorni od kosovskog problema i hteli bi da ga navrat – nanos pacifikuju, imajući u vidu isključivo sopstvenu silu kao garant jednog takvog mira. Šta ćemo kad, po bilo kom osnovu, više ne bude bilo te sile?
U svakom slučaju, pritisci na Srbiju da konačno „legne na rudu“ će se nastaviti i sve što se poslednjih nekoliko godina dešava ide u tom pravcu: od Briselskog sporazuma, njegovog izigravanja od strane tzv. Kosova po pitanju formiranja Zajednice srpskih opština, preko igre oko taksi na robu iz Srbije, do Trampovog rijaliti igrokaza sa Vašingtonskim sporazumom kojim je bivši američki predsednik kosovski problem ubacio u svoju predizbornu agendu, računajući da na tome nešto ušićari na izborima. (Kao što smo videli, nije mu mnogo pomoglo, ali Srbiji je odmoglo i tek će da odmaže).
Vašingtonski sporazum koji je u Srbiji od strane režima predstavljen kao diplomatski uspeh i nekakva „šahovska minijatura“ - uz tragikomičnu „Pinki je video Tita“ fascinaciju Aleksandra Vučića - zapravo je na putu da postane prava diplomatska katastrofa. Iako ovo nije nikakav pravni, već samo politički sporazum, on je Srbiju već „koštao“ nakon što je pre nekoliko dana Izrael priznao Kosovo, a Srbija se njime obavezala na selidbu svoje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, diverzifikaciju svojih zaliha energije – prevedeno, otklon od Rusije i izbegavanje „nepouzdanih dobavljača 5G opreme“ – čitaj, otklon od Kine. Neoprezni i nepromišljeni izlazak u susret Trampu, Srbiju bi mogao da košta odnosa i sa Rusijom, Kinom, dobrim delom arapskog i nesvrstanog sveta, ali i sa Evropom koja nije baš blagonaklono gledala kako im živopisni arlekin američke politike otima šou i rešava pitanje u njenom dvorištu.
Ispada da smo trampili (čudne li terminološke podudarnosti), koliko - toliko sigurne vrapce u ruci, za hirovitog i nepredvidivog američkog goluba na grani koji nas samo može iskoristiti i odbaciti, a stvar se dovoljno usložnjava sada kada je „Trampa Srbina“ zamenio Džo Bajden koji je odavno involviran u kosovsku problematiku, ali kao „držač jedne strane“, one kosovske. Što se tzv. Vašingtonskog sporazuma tiče, za očekivati je da će nova administracija iz njega iskoristiti ono što joj bude išlo na ruku, a toga ima dovoljno.
U tom kontekstu, treba podsetiti na reči američkog državnog sekretara Antonija Blinkena pred senatskim Odborom za spoljne odnose dan pred Bajdenovu inauguraciju kada je napomenuo kako “aplaudira naporima Trampove administracije u vezi dijaloga Beograda i Prištine.“ Tom prilikom je dodao i da je „izabrani predsednik Bajden proveo mnogo vremena u tim zemljama u prošlosti i mislim da deli uverenje da postoje stvari koje možemo da učinimo da pomognemo Kosovu da krene napred, takođe nadamo se i Srbija“.
Ako tome dodamo i raniju nedvosmislenu Bajdenovu izjavu kako je “sveobuhvatno rešenje od suštinskog značaja za napredak Kosova i Srbije” i da ono “treba da dovede do uzajamnog priznavanja i očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta obe države i jačanja demokratskih institucija…”, potpuno je jasno u kom pravcu će se stvari dalje kretati.
Ostaje samo da se vidi da li će SAD završetku tog posla pristupiti unilateralno ili će to uraditi u sadejstvu sa EU, tačnije sa Nemačkom koja gazduje onim što se zove Evropska unija. Pošto je Kosovo za Ameriku pitanje od drugorazrednog značaja, najverovatnije je da će njegovo rešavanje prepustiti Evropi, ostavljajući sebi „kart blanš“ da pritisne i presudi ako negde zapne oko finalizacije konačnog rešenja.
Priča francuskog predsednika Emanuela Makrona, nakon iznenadne posete predsednika Srbije Parizu, o nekakvim “inovativnim rešenjima”, samo je pokušaj Francuske da uhvati priključak radi sopstvenog dostojanstva ili igra ulogu u nekoj vrsti „strateškog odugovlačenja“ (Filip Ejdus) pre nego što se stvari ubrzaju. Sve inovacije su odavno potrošene.
Pošto su Srbi i Albanci propustili vek i po da sami reše svoje nesuglasice ili su ih rešavali - kada koga kako zapadne - favorizacijom jednih ili drugih maksimalističkih zahteva, sada će im one biti rešene onako kako to drugima odgovara.
Ovaj put Albanci su imali sreće da se interesi onih koji odlučuju o kosovskom problemu poklapaju sa njihovim i zato nastupaju sa maksimalističke pozicije, ali to polazište i rešenje zasnovano na njemu neće od druge strane napraviti pouzdanog partnera, već će ga samo učvrstiti kao protivnika koji će čekati svoju priliku i neke druge okolnosti kad fortuna (i pripadajuća joj batina) bude na njegovoj strani. To nije zalog sigurne budućnosti i istinskog kompromisa dva naroda, već nepresušni izvor neizvesnosti, podozrenja i straha. Albanci i Srbi treba da žive pomireni jer je to jedina šansa za opstanak i prosperitet i jednih i drugih, a do pravog mira mogu doći samo oni sami bez posrednika, sponzora i suflera i uz obostrane i iskrene ustupke. Ovako ostaju samo neprijatelji, a neprijateljstvo nikad nikome sreću nije donelo.