Primenjena konstatacija slavnog Irca možda ne bi bila tragična da je od završetka sukoba na Kosovu protekao period od nešto više od dve godine, a ne više od dve decenije.
Deo studije, predstavljene javnosti početkom decembra 2020. za koju je odgovoran međunarodni konzorcijum nevladinih organizacija: Građanske inicijative, Integra, Nova društvena inicijativa, Mirovna akcija, Međunarodni centar za tranzicionu pravdu i mirovna organizacija PAX, a koji se odnosi na Kosovo je delo Milice Andrić Rakić (Nova društvena inicijativa) i Kuštrima Koljićija (Integra) i on će biti dalji predmet ovog teksta. Na tridesetak strana autori su, nakon uvoda u kome su kontekstualizovali ratni sukob na Kosovu i njegove tragične statistike, te predstavili metodologiju kojom su se služili, saželi priču o položaju i potrebama žrtava rata na Kosovu, o zvaničnim inicijativama koje se bave tranzicionom pravdom i suočavanjem s prošlošću, te dali pregled javnih diskursa o prošlosti.
Njihov rad je utoliko značajniji ako se ima u vidu činjenica na koju su i sami ukazali: iako je do sada pokrenuto nekoliko inicijativa koje se bave nasleđem rata, uključujući i procesuiranje ratnih zločina, potragu za nestalim licima i svedočenja i dokumentaciju civilnog društva, to nije bilo dovoljno da obuhvati bavljenje potrebama žrtava rata i preživelih, niti se prošlošću neko bavio u širem društvenom smislu.
Položaj i potrebe žrtava rata
Autori na početku teksta podsećaju da niz grupa žrtava uglavnom predstavljaju organizacije civilnog društva i fondacije/udruženja. Od 1999. godine osnovano je 169 organizacija za pružanje neke vrste podrške različitim grupama žrtava rata, pored organizacija koje se bave tranzicionom pravdom i, generalno, pomirenjem. Najdirektniji predstavnici žrtava su udruženja porodica nestalih ili ubijenih civila različitih etniciteta na Kosovu i njih ima ukupno 25, što je podatak koji je široj javnosti verovatno nepoznat. Osim njih, postoje još i: udruženja ratnih vojnih veterana OVK (9), invalida rata (10), političkih zatvorenika (6) i interno raseljenih lica (3).
Rat je na Kosovu odneo živote 10.333 civila između januara 1998. i decembra 2000, od kojih su većina bili kosovski Albanci, a hiljade civila su postale invalidi. Prema Zakonu br. 04/L-172 (Zakon o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika OVK, žrtvama seksualnog nasilja za vreme rata, civilnim žrtvama i njihovim porodicama), porodice civilnih žrtava rata i ratni vojni invalidi imaju pravo na penzije ukoliko su njihovi srodnici ubijeni ili povređeni između 27. februara 1998. i 20. juna 1999, ili ako su pretrpeli posledice od ranjavanja eksplozivnim napravama iz rata u periodu od tri godine nakon njegovog završetka. Zakon na taj način ne uzima u obzir žrtve koje su izgubile život nakon 20. juna 1999. u nasilju koje je usledilo u vezi sa sukobom, kao što su ubistva kosovskih Srba iz osvete ili ubistva umerenih kosovskih Albanaca od strane pripadnika OVK. Ograničavanje vremenskog roka kojim se reguliše status žrtve ponavlja se i u nizu drugih situacija, što autori ove studije takođe prepoznaju, ukazujući na te činjice.
Prema podacima iz Godišnjeg izveštaja1 Komisije za nestala lica Vlade Kosova koji je predstavljen u Prištini 23. decembra ove godine, na Kosovu se još uvek traga za 1.617 nestalih tokom ratnih sukoba. U vreme pisanja studije, autori su kao referentan uzeli podatak iz marta 2022. kada je taj broj iznosio 1620. Većina su civili (oko 1.560), a ostali pripadnici različitih oružanih grupa i formacija.
Među grupama žrtava Srba sa Kosova, najvidljive su porodice nestalih i otetih lica. Međutim, kako su predvodnici organizacija i sami raseljena lica, većina ovih organizacija se nalazi u Beogradu, a samo neke od njih su registrovane i u Srbiji i na Kosovu. Formirane su kako bi članovi porodica kidnapovanih i nestalih ojačali svoj glas pred institucijama odgovornim za otkrivanje sudbine njihovih srodnika i kako bi što pre podelili eventualne nove informacije.
Njihovi članovi naglašavaju potrebu za unapređenjem ljudskih resursa i memorijalizacijom gubitaka. Iako ima primera podrške lokalnih samouprava ili međunarodnih organizacija, puno je više onih drugih, pa predstavnici srpskih udruženja članova porodica kidnapovanih i nestalih sa centralnog Kosova ogorčeno pričaju o svojim iskustvima:
"Imali smo iskustvo da, tokom sastanka, gradonačelnik više puta izađe napolje2 i javlja se na telefon, tako da mislim da nije ni čuo ono što smo želeli da kažemo. Što se tiče sadašnje gradonačelnice, mogu da kažem da nije upoznata ili je veoma malo upoznata sa našim problemima".
Opština Gračnica tako još uvek nema nikakvu arhivu u vezi sa nestalim građanima sa njene teritorije.
"Opština mora da obezbedi porodicama potvrdu kako bi mogle da ostvare svoje prava. Naša opština u Gračanici nije u mogućnosti da izda tu potvrdu jer nema nikakvu arhivu o nestalim licima. Mi smo od svakog gradonačelnika tražili da se ta arhiva napravi. Međutim, to do sada nije urađeno", rekla je jedna od predstavnica udruženja porodica kidnapovanih i nestalih iz ove lokalne samouprave.
U studiji je konstatovano da se "uključenje udruženja kosovskih Srba u inicijative kosovske vlade poboljšava, ali je i dalje na niskom nivou", što je lep način da se kaže da saradnja gotovo da ne postoji.
Krajem novembra ove godine članovi Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih Srba sa Kosova i Metohije organizovali su u Gračanici sastanak3 kako bi razgovarali o zastoju u rešavanju problema nestalih lica. Poziv za učešće na skupu je upućen i Komisiji za nestala lica Vlade Kosova i Britanskoj ambasadi, ali se njihovi predstavnici nisu odazvali. Ovom skupu su prisutvovali predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i Američke ambasade u Prištini, međutim, oni nisu želeli da odgovaraju na pitanja porodica kidnapovanih i nestalih lica.
"Žao mi je što smo mi, srpske porodice, na svaki način diskriminsane ovde na Kosovu. Ovo nije prvi put da se pokaže privrženost samo jednoj strani", rekla je jedna od učesnica tog skupa.
Većina udruženja funkcioniše sa veoma malim budžetima ili nema nikakve donacije. Kosovska vlada je 2019. godine udruženjima opredelila manje grantove u visini do 5.000 evra na osnovu ad hok principa. Srpske organizacije na Kosovu koje su registrovane i u Srbiji dobijaju iznos od oko 770 evra godišnje od zvaničnog Beograda, ali srpske organizacije registrovane samo na Kosovu nemaju nikakvu podršku.
Osim što ne znaju sudbinu svojih srodnika, porodice nestalih, veći broj njih u raseljeništvu, često imaju vrlo loš društveno-ekonomski status i nisu u mogućnosti da ostvare ni pravo na reparaciju koju im Vlada Kosova obezbeđuje.
"Mali broj može da ostvari reparaciju, ona je vrlo mala i veoma je teško sa njom izdržavati porodicu. U našem udruženju ima dosta starih i bolesnih, lečenje je skupo, a porodice nemaju sredstava za lečenje ili da deca nastave sa školovanjem", kazala je predstavnica srpskog udruženja članova porodica kidnapovanih i nestalih sa Kosova.
Politizacija pitanja nestalih: Politika i politikanti
"Interesi grupa žrtava i udruženja članova porodica nestalih često se politizuju. Štaviše, mnogi njihovi ciljevi, kao što su pronalaženje istine i razmena iskustava, direktno su vezani za političke procese kao što su dijalog potpomognut od strane EU o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije", naveli su autori u studiji. Da je ovaj zaključak potpuno ispravan slažu se i Srbi i Albanci.
"Na svakom koraku se ovo pitanje politizuje, na žalost naših porodica. Ovo pitanje je postalo deo velike politike, to dokazuju činjenice i pokazuju dela. Posle 23 godine nema rešenja, iako znamo da na Kosovu i Metohiji postoje potencijalne grobnice. Na naše zahteve nemamo odgovora, ta grobna mesta se ne iskopavaju. Nalazi se razlog: to će da bude na proleće, pa budu godišnji odmori, ostavi se za jesen, na jesen ne može zbog vremenskih uslova", kazala je predstavnica Udruženja otetih i nestalih lica iz Gračanice kojoj je 1999. godine kidnapovan suprug.
"Doveli smo Miroslava Lajčaka u našu kancelariju, razgovarali smo sat i po vremena. On je obećao da će radna grupa, koja je stagnirala, početi sa radom i da će biti kontrolisana, a evo već 15 meseci nije radila. Danas se govori šta očekujemo od Brisela, a jedan diplomata poput Lajčaka ne može da ubedi političare u Beogradu i Prištini da počnu da rade. Mi znamo da su svi u masovne grobnice otišli silom, a ne milom", kazao je jedan od koordinatora Resursnog centra za nestala lica u Prištini.
Pošto je nova faza dijaloga Beograda i Prištine počela 2020, sudbine nestalih, kao i pitanje povratnika, formalno su uključeni u pregovore kao jedno od osam poglavlja u okviru budućeg sporazuma o sveobuhvatnoj normalizaciji. Nakon runde razgovora u februaru 2022. godine, obe vlade su potvrdile da su blizu potpisivanja zajedničkog saopštenja o nestalim licima. Međutim...
Predstavljajući Godišnji izveštaj predsednik Komisije za nestala lica Vlade Kosova Andin Hoti je podsetio i na sporazum koji je trebao da bude potpisan u Briselu u vezi sa kidnapovanima i nestalima. Dve strane nisu se složile oko termina "nasilno nestali".
"Održano je osam sastanaka na tu temu. Tražili smo dostojanstveno tretiranje onoga što se desilo na Kosovu, tražili smo da se doda termin ’nasilno nestala lica’. Srpska strana je to odbila, ne vidim razlog. To je jedini termin u međunarodnoj konvenciji UN koji tačno opisuje šta podrazumeva nasilno nestalo lice i mislimo da će imati pravni i obavezujući efekat za obe strane", kazao je Hoti.
"Ovim insistiranjem na terminu ‘prinudno nestali‘, Priština se meša u domen rada pravosudnih organa i pokazuje da ne želi ovim pitanjem da se bavi kao humanitarnim, već ga politizuje", rekao je predsednik Vladine komisije za nestala lica Republike Srbije Veljko Odalović.
Upravo je Odalović još jedan "kamen spoticanja" u saradnji dve strane na rasvetljavanju sudbine otetih i nestalih.
"Sastanci koji se ne održavaju su sastanci Radnih grupa, mene i gospodina Odalovića. Srbija već godinu i po dana nije preuzela dužnost, ne samo da razreši, već i da istraži gospodina Odalovića, u pogledu sumnji koje je plasirao premijer Kosova Aljbin Kurti da je Odalović osumnjičen za ratne zločine na Kosovu. Smatramo da on nije adekavatan da bude moj sagovornik, da neće dati informacije o zločinima koje je mogao da izvrši on sam, direktno ili indirektno", kazao je Andin Hoti početkom treće dekade decembra 2022. u Prištini.
"Već dve godine se radne grupe ne sastaju, ova tema je politička. Nažalost, to sve trpe porodice. Ima dosta lokacija na Kosovu i u Srbiji koje treba da se istražuju, a kako da se istražuju kada se ne sastaju čelnici za ono za šta su određeni da treba da rade. Mi, porodice, ne odustajemo od traganja za našim najmilijima", kazao je jedan od koordinatora Resursnog centra u Prištini na debati "Nestali na Kosovu - političko ili humanitarno pitanje" koja je održana u Medija centru Čaglavici.
Pravo da se zna, pa ostalo
Članovi porodica otetih i nestalih kao svoje najvažnije pravo ističu ono da znaju šta se desilo njihovim srodnicima. Nakon toga, slede potrebe za finasijskom i podrškom za zdravstveno osiguranje za osobe pogođene sukobom, posebno starije.
Većina osoba koje su još uvek vode kao nestale su muškarci (1.432), pa je zastupljenost žena u udruženjima porodica nestalih lica velika. Centar za istraživanje, dokumentovanje i publikovanje utvrdio je 2015. godine da su žene suočene s diskriminacijom kada postanu glava domaćinstva zbog smrti ili nestanka najbližeg muškog člana njihove porodice. Njima je bilo teško da preuzmu vodeću ulogu zbog visokih stopa siromaštva, oskudnog skupa veština kojim raspolažu, nedostatka mogućnosti za stručnu obuku. Inferiorna uloga žena u kosovskim porodicama i društvene predrasude prema zaposlenju takođe onemogućavaju njihove pokušaje da ponovo izgrade svoje živote. One se suočavaju i sa problemima u pogledu imovinskih prava i slobode kretanja, pa su zbog toga žene žrtve rata i njihova deca u posebno ranjivoj poziciji, često izložene siromaštvu i zlostavljanju.
Inicijative za ekonomsko osnaživanje žrtava rata dobijaju podršku samo od ambasada i međunarodnih agencija, ali ne i od centralnih i lokalnih kosovskih institucija.
Iako se više od 1.600 osoba još uvek vodi kao nestalo u ratu na Kosovu, samo 318 lica prima penziju zbog toga što su članovi njihovih porodica nestali, a još 18 njih prima penziju zato što su članovi njihovih porodica koji su nestali bili pripadnici OVK.
Mali broj korisnika ove prinadležnosti među članovima porodica nestalih u poređenju sa brojem registrovanih nestalih osoba nije jedini problem, jer "rupa" u zakonu ostavlja neke od porodica nestalih potpuno van programa. Zbog razlike u vremenskom okviru koji definiše civilne žrtve rata (od 27. februara do 20. juna 1999) i nestala lica (od 1. januara do 31. decembra 2000), porodice nestalih lica čija su tela pronađena, a koja su ubijena nakon juna 1999. nisu priznate kao porodice civilnih žrtava rata. U trenutku kada su posmrtni ostaci članova njihovih porodica pronađeni, oni prestaju da primaju penzije. Ako je nestala osoba pronađena pre nego što je zakon usvojen, članovi porodica nemaju nikakva prava na penziju.
Krovne organizacije
Imajući u vidu brojnost udruženja porodica nestalih ili ubijenih civila različitih etniciteta na Kosovu ne čudi postojanje tri "krovne" organizacije.
Koordinacioni savet udruženja članova porodica nestalih sa Kosova osnovan 2001, a registrovan 2008, takođe poznat i kao Koordnacioni savet na Kosovu, čine 23 organizacije, sve kosovskih Albanaca.
Resursni centar za nestala lica, registrovan 2017, nezavisna je krovna organizacija čija je
misija da služi kao neutralno mesto za sastanke i deljenje informacija porodica nestalih lica iz svih etničkih sredina na Kosovu. Osnovan je kroz “Program mera za podizanje samopouzdanja” uz podršku UNMIK-a i Britanske ambasade. Za razliku od Koordinacionog saveta, Resursni centar se potrudio da sve etničke zajednice Kosova budu predstavljene kroz njegov rad, pa uključuje i predstavnike Srba u svoja tela.
Činjenica da srpska udruženja sarađuju sa Resursnim centrom je navodno dovela do toga da su neka albanska udruženja odbila da sarađuju s istim.
"Predstavnici nekih albanskih udruženja zabranjuju rođacima nestalih lica da sarađuju sa nama... To je usporilo ritam rada i saradnje s udruženjima. Dok oni odbijaju da posećuju mesečne sastanke, aktivisti Resursnog centra počeli su da posećuju porodice na terenu", rekao je jedan predstavnik Resursnog centra za nestala lica.
Treća krovna organizacija na Kosovu, Unija udruženja porodica kidnapovanih i nestalih lica koja je aktivna od 2000, okuplja uglavnom srpske članice. Njeno sedište je u Gračanici, ali ima koordinatore u Velikoj Hoči, Štrpcu i Severnoj Mitrovici. Članice Unije su istovremeno i članice Resursnog centra za nestala lica, a neke su svojevremeno bile i deo vladine Komisije za nestala lica za vreme njenih prethodnih saziva.
Autori studije ispravno konstatuju da "rivalitet između različitih udruženja, uključujući i onaj na etničkoj osnovi, onemogućava žrtvama i njihovim porodicama da se ujedine u svojim zahtevima za reparacije, pravdu i garancije da se nasilje neće ponoviti".
Pravni okvir za žrtve rata na Kosovu
U okviru kosovskog pravnog sistema postoji čitav niz zakona u vezi sa tranzicionom pravdom, a u analizi "Suočiti se s prošlošću, opstati u sadašnjosti: Položaj i potrebe civilnih žrtava rata u Srbiji, na Kosovu i u Severnoj Makedoniji", naveden je pregled njih čak 14.
Naravno, potpuno je izlišno očekivati da su članovi porodica otetih i nestalih, osim ako su po obrazovanju pravnici, adekvatno upozati sa svim odredbama ovih zakona na osnovu kojih bi sasvim sigurno mogli, barem do izvesne mere, da unaprede sopstveni društveno-ekonomski položaj, ako već nisu u stanju da saznaju više informacija o sudbini svojih bližnjih. Iako na Kosovu vlada uverenje da su zakoni dobri, sve češće se dolazi do zaključaka da ih je neophodno dorađivati, a u studiji je, kao i u ovom tekstu, više puta ukazivano na problem ograničavanja vremenskog perioda koji određeni zakoni tretiraju.
Problemi interno raseljenih lica
Većinu organizacija koje predstavljaju ili podržavaju interno raseljena lica (16) osnovali su etnički Srbi, a nekoliko njih predstavlja interese svih nevećinskih zajednica.
U studiji se konstatuje da je Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbeglice 2108. godine "naišao na protivljenje povratku srpskih i romskih povratnika na 22 mesta i u 11 različitih opština širom Kosova".
Ministarstvo za zajednice i povratak tokom 2022. godine nije finansiralo izgradnju nijedne kuće, a milion evra investicija bespovratno je otišlo u suficit, rekao je novimenovani ministar za zajednice i povratak Nenad Rašić na konferenciji za medije o dostignućima u godini na izmaku i planovima za narednu godinu.
Poseban izazov predstavlja povratak raseljenih u urbane sredine4 na Kosovu.
"Urbani povratak ne znači samo povratak u gradove, već u institucije grada. Povratak u Domove zdravlja, bolnice, povratak u službu. Po meni, to je dostižan cilj, ali će biti mnogo prepreka na tom putu (...) Mislim da će dodatni naporni biti uloženi na svim nivoima i u svim oblastima, finansijskim, socijalnim i društvenim, da taj povratak zaživi", rekao je Rašić i podsetio da od 2018. na povratak čeka dvesta ljudi.
Autori studije pomalo iznenađujuće konstatuju "procenjuje se da je do 2000. više od 100.000 interno raseljenih lica srpske etničke pripadnosti napustilo Kosovo i bilo popisano u Srbiji i Crnoj Gori", iako se potom u fusnoti navodi "prema zvaničnim podacima Srbije, godine 2020. u centralnoj Srbiji bilo je još uvek više od 190.000 raseljenih lica sa Kosova koja su svoje domove napustila između 1998. i 2004". Može biti i da je u pitanju slučajan previd jer su, prema podacima5 UNHCR-a, "u Republici Srbiji, od 199.684 interno raseljenih lica koja su izbegla sa Kosova u periodu od 1999. do 2004. godine, 68.514 njih još uvek nisu rešili svoje potrebe koje su posledica raseljavanja. Romi su, kao interno raseljena lica, u daleko najugroženijem položaju od svih".
Podaci Vlade Srbije6 su još drastičniji i pominju "preko 280 hiljada interno raseljenih i prognanih lica sa Кosova i Metohije" uz napomene da se "najbrojnije raseljavanje dogodilo u leto 1999. godine, dolaskom međunarodnih snaga u južnu pokrajinu, a situacija u kojoj se nalazi većina Srba i ostalog nealbanskog stanovništva na Кosovu i Metohiji ostaje neizvesna, pa se zbog toga proces raseljavanja nastavio sve do današnjeg dana".
Žrtve seksualnog nasilja kao posledice sukoba
Seksualno nasilje kao posledica sukoba na Kosovu se već dugo tretira kao "nevidljivi ratni zločin", uprkos tome što je prijavljivano za vreme sukoba. "Ne postoje pouzdani podaci o broju žrtava seksualnog nasilja za vreme rata na Kosovu, ali se u javnom diskursu i u izjavama političara često navodi nepotvrđeni broj od oko 20.000", navedeno je u tekstu analize.
Status žrtve seksualnog nasilja kao posledice sukoba od strane Komisije za verifikaciju i priznavanje statusa žrtava seksualnog nasilja Vlade Kosova je dobilo oko hiljadu lica do kraja 2021, pa je broj od 20.000 hiljada ne samo “nepotvrđen”, već i vrlo opasan za korišćenje u javnim raspravama. Prema ranije uspostavljenim etnocentričnim principima kolektivno se viktimizuje samo jedna, a kriminalizuje isključivo druga strana, te dodatno antagonizuju nikada potpuno pacifikovane zajednice Albanaca i Srba na Kosovu.
Na međunarodnoj konferenciji koju је polovinom oktobra 2022. u Prištini organizovao Kosovski centar za rehabilitaciju preživelih od torture na temu "Dokumentovanje seksualnog nasilja u sukobu: standardi i prakse", rečeno је dа institucije nisu uspele da dokumentuju ova krivična dеlа7.
Ministarka pravde Kosova Aljbuljena Hadžiju je navela da su trenutno u istrazi 63 slučaja seksualnog nasilja.
"Ima oko 62-3 slučaja koji su u postupku, samo slučajevi seksualnog nasilja. Imamo samo jednu presudu za ovaj zločin, za zločinca koji je izvršio seksualno nasilje tokom rata", kazala je ona.
Hadžiju je kritikovala prethodne vlasti i institucije na Kosovu koje su, kako је rekla, "kasno rešavale slučajeve iz ove kategorije".
"Posle više od 10 godina od završetka rata, počeli su ozbiljno da se bave dokumentacijom ratnih zločina i to prvo priznavanjem statusa. Skupština Kosova je veoma kasno priznala status žrtava. Dokumentovanje seksualnih zločina nije lako, ni za one koji su preživjeli ovaj zločin, niti za one koji se bave njihovim dokumentovanjem, jer smo ukazali na mogućnost retraumatizacije preživelih", dodala je ona.
"Dokumentovano je 900 slučajeva preživelih seksualnog nasilja, od čega su 96 odsto žene", zaključila je kosovska ministarka pravde Aljbuljena Hadžiju.
Prema zakonu br. 04/L-172, žrtva seksualnog nasilja za vreme rata je lice seksualno zlostavljano i silovano u periodu od 27. februara 1998. do 20. juna 1999. godine. Individualne penzije se razmatraju samo za ovu grupu koja isključuje žrtve seksualnog nasilja za vreme rata između 21. juna 1999. i 31. decembra 2000, kada je većina žrtava bila iz nealbanskih zajednica. Nijedna organizacija koju vode Srbi na Kosovu se ne bavi potencijalnim žrtvama seksualnog nasilja za vreme rata, a razlozi verovatno leže i u činjenici da žrtve koje su trpele nasilje nakon juna 1999. nisu prepoznate kao žrtve rata u tekućem zakonodavstvu po osnovu da su u tom periodu KFOR i UMNIK bili odgovorni za bezbednost, što je slučaj sa većinom srpskih žrtava.
Zakon o izmenama i dopunama zakona br. 04/L054 o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, žrtvama seksualnog nasilja za vreme rata, civilnim žrtvama i njihovim porodicama, usvojen je kao dopuna prethodno pomenutog zakona kako bi uključio lica koja su pretrpela seksualno nasilje u kategoriju civilnih žrtava rata. Ovim Zakonom verifikovanim žrtvama seksualnog nasilja kao posledicom sukoba garantuje se pravo na ličnu penziju i pristup zdavstvenim uslugama u inostranstvu, prioritet pri zapošljavanju u javnom i privatnom sektoru, oslobađanje od poreza na imovinu i usluge socijalne nege sa smeštajem za starije osobe. Vladina Komisija za priznavanje i verifikaciju statusa žrtava seksualnog nasilja tokom rata ustanovljena je Uredbom br. 22/2015, decembra 2015, a koja je stupila na snagu februara 2016.
Procesuiranje ratnih zločina
Procesuiranje ratnih zločina na Kosovu, pored decenija koje su protekle od završetka rata, i dalje je suočeno sa dva glavna izazova; nepovoljan socijalni i politički kontekst u kome kosovski sudovi treba da istražuju, procesuiraju i sude ratnim zločinima u koje su uključeni bivši pripadnici OVK, kao i činjenica da većina navodnih srpskih ratnih zločinaca živi u Srbiji, a da je sudska saradnja sa Srbijom, najblaže rečeno, ograničena.
Uprkos Sporazumu o uzajamnoj pravnoj pomoći koji je potpisan 2013. uz posredovanje EU, saradnja na krivičnim predmetima je daleko od glatke, što ometa sposobnost da se istraže i sudski gone slučajevi ratnih zločina u kojima su počinitelji Srbi. Ove okolnosti utiču na to da mnogi predmeti ratnih zločina ostaju nedovršeni, što žrtvama onemogućava pristup pravdi.
Specijalni sud u Hagu (Specijalizovana veća i Specijalizovano tužilaštvo Kosova) za zločine pripadnika OVK počinjene nad etničkim manjinama i političkim protivnicima u periodu od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine je otpočeo sa donošenjem presuda. Nedavno je na 26 godina zatvora za mučenje, proizvoljno lišavanje slobode i ubistvo kao ratni zločin osuđen Saljih Mustafa, poznat i kao Calji, komandant gerilske jedinice Bezbednosno-informativne agencije koja je pripadala operativnoj zoni Lab Oslobodilačke vojske Kosova8.
"Ima onih koji su uhapšeni za ratne zločine, ali ne za ratne zločine nad Srbima. Većina porodica nestalih znaju ko je kidnapovao njihovog člana porodice, ali do sada niko od njih nije uhapšen. Govorila sam i za mog supruga da postoji ime i prezime, ko, kada i gde ga je kidnapovao, ali ne da niko nije odgovarao za to, nego su i nagrađeni. Neko radi u policiji, pri UNMIK-u ili EULEKS-u", kazala je supruga jednog od otetih Srba.
"Specijalni sud, svi znamo da je napravljen politički. Međutim, sud nije za nas, da ne kažem validan, ali sam optimista. Svi oni koji se nalaze tamo nisu pozvani da igraju fudbal ili šah, već se protiv njih vodi postupak", naveo je jedan od koordinatora Resursnog centra u Prištini.
Memoralizacija i javni diskurs o prošlosti
Memorijali podignuti nakon oružanog sukoba na Kosovu su gotovo isključivo monoetnički, etnonacionalistički i isprepletani sa nacionalističkim diskursima kojima se održava patrijarhat društva.
Nacionalistička agenda političke elite koja deli po etničkoj osnovi, nanosi štetu inkluzivnoj memorijalizaciji ne samo na Kosovu, već u čitavom regionu bivše Jugoslavije. Institucije širom Zapadnog Balkana često preduzimaju čak i agresivne mere kako bi obeshrabrile takve programe, inkluzivne komemoracije ili obezovne pristupe prošlosti zasnovane na multiperspektivnosti.
Generalno gledano, postoji nekoliko "isključivih" istina o prošlosti na Kosovu koje su u skladu sa etnonacionalističkim agendama većine političkih aktera i opštim nedostatkom činjenica o mnogim događajima za vreme rata.
Kosovski Albanci vide svoju borbu protiv Srbije kao legitimnu i jedini način putem koga je Kosovo moglo da postane nezavisno. Prema dominantnom narativu, pripadnici OVK su bili borci za slobodu i stoga heroji, dok su srpske snage bile agresorske i počinioci masovnih zločina (...), a zločini koji su počinjeni od strane OVK jedva da se i pominju. U tom smislu, na Kosovu su žrtve isključivo žrtve kosovskih Albanaca, što je dodatno "potvrđeno" zakonom tako što su priznate (porodicama) samo civilne žrtve rata koje su stradale ili su bile povređene između 27. februara 1998. i 20. juna 1999, isključujući posledice rata koje su nakon toga pogodile uglavnom Srbe i druge nevećinske zajednice.
Neki ljudi, jednostavno, nikad ne propuste priliku da propuste priliku.
Odricanje od odgovornosti: Ovaj tekst je napisan uz finansijsku podršku Evropske unije. Za njegov sadržaj je odgovoran isključivo autor i isti ne odražava nužno stavove Evropske unije.
Korisni linkovi:
1 - https://www.radiokim.net/vesti/ratni-zlocini/ove-godine-pronadjeno-17-posmrtnih-ostataka-pretrazene-24-lokacije.html
2 - https://www.radiokim.net/vesti/drustvo/sudbina-nestalih-politizovana-i-zapostavljena-tema.html
3 - https://www.radiokim.net/vesti/drustvo/porodice-kindapovanih-i-nestalih-diskriminisane-i-bez-odgovora.html
4 - https://www.radiokim.net/vesti/politika/rasic-o-radu-ministarstva-u-2022-nijedna-kuca-nije-sagradjena-milion-evra-otislo-u-suficit.html
5 - https://www.unhcr.org/rs/interno-raseljena-lica
6 - https://www.srbija.gov.rs/kosovo-metohija/20031
7 - https://www.radiokim.net/vesti/ratni-zlocini/hadziju-pod-istragom-63-slucaja-seksualnog-nasilja.html
8 - https://www.radiokim.net/vesti/ratni-zlocini/saljih-mustafa-osudjen-na-26-godina-zatvora.html