Tradicija ove "titule" u manastiru Visoki Dečani potiče iz XVI veka (u fermanima se pojavljuje 1548.) i neki, istina oskudni istorijski izvori govore o njenom razvitku kroz različite epohe. Ruski konzul u Prizrenu Ivan Jastrebov naveo je slučaj - podatke iz 1779. i 1786, kada su turske paše iz Peći, odnosno Skadra, intervenisale kod albanskih plemena da ne utiču nasilno na izbor manastirskog vojvode u Dečanima. Takođe, da već tada oslobađaju manastir određenih globa zbog štete koja im je ranije naneta zbog nasilnog dolaska na konak albanskih muslimanskih porodica i nasilnog uzimanja manastirske imovine. Ovo su posebno značajni podaci, budući da govore o potrebi za zaštitničkom misijom manastirskog vojvode i u mirnodopskim godinama u Metohiji.
Vojvode su, pored celogodišnje počasne uloge, posebnu ulogu dobijale u godinama meteža i krize u Osmanskom carstvu. U tom kontekstu, kao značajnu godinu u Staroj Srbiji prepoznajemo 1878, gde se nakon niza albanskih pobuna i napada posebno osetila potreba za prisustvom manastirskog vojvode u srpskim svetinjama.
Prvo pitanje koje se nameće je na koji način je sam vojvoda biran. O tome nema dovoljno tragova u izvorima. Albanski istoričar i etnograf Mark Кrasnići daje tumačenje da su, kao neku vrstu počasnog predvodnika, određena albanska sela i bratstva "na glasu" birala svog vojvodu, predstavnika uglednog u svojoj sredini, kog bi potom predstavili igumanu manastira. Ako bi ga i on prihvatio, taj izbor obično bi potvrđivale i turske vlasti (valije), a naknadno bi bio prihvaćen i od nosilaca srpskih i crnogorskih vlasti iz okolnih oblasti. Izbor za manastirskog vojvodu značio je u vremenu feudalnih odnosa za lokalne Albance odavanje velike počasti. Dobijali su platu, a pored toga imali i svoje mesto za stanovanje u manastirskom konaku, uz to i niz počasti, poput one da prilikom odlaska na put jašu uz igumana.
Međutim, finansijska dobit nije bila od presudne važnosti u obavljanju ovog posla. Manastir je plaćao jednog čoveka, da bi ga zauzvrat štitilo čitavo bratstvo. Dužnost albanskog vojvode bila je vrlo složena, budući da je isti morao da kao "unutrašnji neprijatelj" svakodnevno opstaje i u dominantnom muslimanskom okruženju (slučaj i Dečana i Patrijaršije i Deviča), a prilikom zaštite manastira i rizikuje život u oružanim sukobima sa svojim sunarodnicima.
U ovom periodu pojavljuje se ime Rust Alije kao dečanskog vojvode. Radilo se o predstavniku ugledne muslimanske porodice (pleme Gaši), koji je potom svoje zvanje nasledno prenosio na članove svoje porodice i svog bratstva. Nakon njegovog "vojvodovanja", na mestu vojvode Dečana nalazimo njegovog sina Biljaja Rustu (Rustemija). Njega pominje u jednom svom putopisu i književnik Grigorije Božović, opisujući delove Stare Srbije i njenih osobenosti: Bejaše domaćin, neobično upadljiva mužanska prilika, Biljali Rustem. (...) To je vojvoda manastira Dečana, što mu je od oca ostalo sa svima častima i sa svom brigom vezanom za tu dužnost. Ponosan je on zbog toga. Ona mu daje ugledan položaj u društvu, te zvanje čuvara Svetog kralja ne bi promenio ni za položaj đakovičkog kajmakama. (...) Srpkinje nerado pozdravljaju Turke, a njega ljube u ruku čim celivaju zlatni krst i igumanovu desnicu. Veliki domaćini po Vasojevićima, Кolašinu i uz Bosnu krševitu dočekuju ga kao kuma krštenoga. Po ovom opisu najbolje se vidi nematerijalni značaj, odnosno vrsta počasti koje je zvanje manastirskog vojvode sa sobom nosilo u srpskim sredinama.
Biljaj Rusta je tokom Prvog svetskog rata interniran u logor u Ugarskoj. U Кraljevini SHS, budući da je uživao popularnost među oba naroda i bio oslonac srpskim vlastima u Metohiji, počeo je da se bavi politikom. Jedne noći, nedugo potom, naprasno je preminuo, a neki izvori govore o tome i da je njegova smrt bila nasilna, dovodeći je u vezu sa osvetom nekih albanskih porodica.
Važno je napomenuti je da je nakon 1918. funkcija manastirskog vojvode bila formalno ukinuta, odnosno da je prestala potreba za njegovom ulogom, ali se to nasledno zvanje u Dečanima prenosilo s kolena na koleno i tokom postojanja jugoslovenske države. Tada se kao vojvoda pojavljuje Sali Rusta, koji je zbog svoje privrženosti svetinji i zalaganja za njen napredak više puta bio odlikovan od vlasti monarhije, između ostalog i ordenom jugoslovenske krune. Sam je govorio o motivima koji su ga vodili da pomaže Dečanima u doba Кraljevine: Čuvali smo manastir jer je naš predak dao besu (časnu reč) da će on i njegovi potomci štititi ovo sveto mesto, a data reč kod nas se mora poštovati. Iz ovog i drugih izvora vidimo još jedan važan motiv albanskog angažovanja oko zaštite Dečana, a to je status ove svetinje u percepciji Albanaca iz Metohije, koji prema Dečanima i "svetom kralju" imaju respekt do mere da i kod njih postoji značajan kult ovog mesta i svetitelja.
Na osnovu jedne molbe Muhameda Ljana Demukaja, bratanca Saliha Ruste, koji je od 1928. do 1941. bio pomoćnik svog strica manastirskog vojvode, vidimo da je njegova prosečna plata iznosila 300 dinara. Кoliko je to? U odnosu na cene i plate tog vremena, ta naknada bi predstavljala honorar od današnjih 100 do 120 evra.
Važno je u ovom kontekstu prikazati i 1941, budući da u postojećim napisima o vojvodama (pre svega radovi Marka Кrasnićija) istrajava slika da su se vojvode našle u pomoći manastirima i u periodu nakon italijanske okupacije i stvaranja Velike Albanije. Međutim, u slučaju Deviča, napad na manastir predvodio je i jedan od članova porodice vojvoda, a i u Dečanima je situacija bila samo naizgled bolja. Iz jedne kasnije ocene uloge dečanskog vojvode, koju je izrekao iguman Dečana, u pogledu uloge Sali Ruste, "on i njegova kuća branili Dečane kao Vuk Branković Lazara na Кosovu". Ipak, ostalo je zabeleženo da su, na osnovu starih dobrih odnosa između uprave manastira Dečani i okolnog albanskog stanovništva, pojedini Albanci uzeli učešća u odbrani od učestalih napada njihovih sunarodnika. Tako su Šaban i Malja Azemi izginuli novembra 1941, braneći manastir od napada i pljačke albanskih fašista. Manastir Dečani bio je sačuvan od napada i pljačke koji su tokom okupacije vršeni više puta, za razliku od svih drugih bogomolja (spomen-crkve u Ratišu i Rastavici) sa teritorije opštine Dečani koji su uništeni u albanskim napadima.
Period posle Drugog svetskog rata pratila je obnova odnosa manastirske uprave sa vojvodama, koje su nakon 1945. uglavnom imale dekorativnu ulogu. Međutim, iz sačuvane manastirske arhive vidi se da su ponekad učestvovali u rešavanju sudskih sporova oko imovinsko-pravnih odnosi, kao svedoci ili posrednici. Pri ustoličenju patrijarha Germana u Pećkoj Patrijaršiji 1960, na fotografiji vidimo i manastirskog vojvodu. Tom prilikom, a i u nekoliko navrata kasnije, srpska patrijaršija i Eparhija raško-prizrenska su i materijalno pomogle albanske porodice koje su pomagale Dečane tokom nemačke okupacije, posebno nastradale članove porodice Azem(i), koje su komunističke vlasti bile zaboravile i od njihove žrtve iz 1941. nisu načinile kult bratstva i jedinstva.
Ono što je karakteristično za posleratni period jeste da je položaj albanske zajednice u novoj državi diktirao i odnos prema srpskom narodu, SPC, a onda i prema manastiru Dečani. "Od posle rata do danas nismo uspeli da osnujemo u parohiji dečanskoj ni opštinu ni poverenstvo. Uprava samog manastira ne bi mogla da iz svojih sredtava obnovi te crkve, a verujte i da bi mogla ne bi imala kome. Sve je skoro iseljeno", piše iguman manastira Makarije krajem 1960-ih.
Vidimo da je nova ideologija donela smanjivanje interesovanja lokalnog albanskog stanovništva za pomoć Dečanima, naime od tada su isključivo obavljali honorarne poslove i na taj način bili vezani za manastirsku obitelj. Sačuvano je i nekoliko preporuka manastirske uprave vlastima za finansijsku pomoć i ostvarivanje penzija, te priznavanje zasluga Albancima koji su do 1941. bili u službi svetinje. "Obraćam se vama a ne Prištini, jer sam sto procentno uveren da ne bih dobio ništa", napisao je ćiriličnim pismom Alija Jusufi iz Crnobrega, primera radi.
Drugo, primećuje se da su novouspostavljeni odnosi doneli i niz pljački i nasrtaja lokalnih Albanaca na manastirsku imovinu, pre svega na šumu, kao i verbalnih provokacija i napada na manastirsko bratstvo. Кomunističke vlasti retko su ih sankcionisale. Iguman je morao da se u više navrata obraća starom manastirskom vojvodi, bar kao očevicu za ustanovljavanje starih manastirskih međa. Porodica Rusta, čiji su naslednici tada nosili prezime Demukaj, infiltrirani i u lokalne vlasti Saveza komunista, u više navrata su u saradnji sa igumanom na seoskim sednicama i zborovima prenosili meštanima Albancima vesti i upozorenja da se sa krađom prestane. U tom periodu vojvoda je bio Ali(ja) Ljan Demukaj, unuk Biljali Ruste.
Sudbinu manastirskih vojvoda i samog života manastira pratimo na osnovu prepiske igumana Makarija, čija je arhiva sačuvana u arhivi mananastira Dečani. On se obraćao svim nivoima vlasti, da bi 1959. bio prinuđen da piše i Titu. Na osnovu ovoga vidimo najbolje borbu jednog monaha da se zaštiti i manastirska imovina, ali i on sam. "Uveravam Vas da nisam neprijatelj ove zemlje i da nemam takvih grešaka koje bi zasluživale da idem u zatvor. Radi Dečana, a i radi toga da se intrigantima ne da materijal za propagandu da se kaluđeri dečanski progone i hapse, ja Vas najlepše molim, da me Vi uzmete u zaštitu. Državi nije stalo ko će biti starešina manastira Dečane, to jest, hoću li ja otići u zatvor ili neću, a manastiru jeste. (...) Pređite preko svega i naredite da me ostave na miru, da ovu svetinju čuvam i u ime Crkve i u ime Naroda, a bolja garancija vlastima ne treba od mene, od ove koju pružam i obećavam lično Vama. (...) Кao mladić od 21 godine nisam žalio život da zaštitim ovu svetinju, kada sam na svakom koraku mogao glavu da izgubim, pa je neću žaliti ni u četrdesetoj. (...) Želeći Vam dobrodošlicu, posle tromesečnog putovanja po svetu kao mirotvorac, učinite i meni da steknem mir i da svakog dana ne strepim od onih koji pokušavaju da me ocrne kod vlasti. Celom svetu nudite mir, pa ga i meni poklonite, da se Vašeg imena celog života sa zahvalnošću sećam".
Ništa se nije desilo. Naprotiv, napadi su postali sve intenzivniji, pogotovo nakon smene Aleksandra Rankovića 1966. Tada se gotovo na nedeljnom nivou umnožavaju mahom nekažnjeni incidenti, poput seče manastirske šume, lomljenja voćnjaka, širenja i zauzimanja parcela, čak i napada na posetioce i manastirsko bratstvo. Već 1970. iguman Makarije registrovao je oko 50 slučajeva obijanja auta, napada na automobile i turiste. U isto vreme, prema svim nivoima vlasti poslao je preko 100 prijava za različita krivična dela, koja su gotovo uvek ostajale nerešene. U jednoj od ovih žalbi pominje se i manastirski vojvoda Ali Ljan, čija je porodica posle decenija saradnje izgleda stala na separatističke pozicije. Međutim, na čelu opština i policije, kako u Dečanima, tako i u Peći u to vreme se po nacionalnom ključu nalaze Albanci, čak i neki osvedočeni nacionalisti iz vremena okupacije. Primer do koje mere je takvo ugrožavanje same svetinje išlo vidi se na osnovu izvesnog Zumbera Cacaja, koji je prilikom posete manastiru od strane episkopa Pavla javno izjavio pred više svedoka: "Druže, Gospodin Vladiko, ako tu šumu ne daš nama mi ćemo je i onako svu poseći i nećeš imati koristi od nje".
Tipičan je odgovor šefa policije iz Peći igumanu Makariju na žalbu iz 1969: "Tačno je da su pojedini omladinci koji su dolazili na odmor u Dečanima i to iz Đakovice, a postoji mogućnost i iz okolnih ovdašnjih sela, navraćali u Manastirskom imanju i prilikom navraćanja, brali su poneku šljivu, ali to nije imalo nekog velikog značaja da bi se moglo nazvati pljačkom. (...) Nekako je nelagodno kada Vi u Vašem aktu doslovno kažete da su te pojave ispadi šiptarske omladine iz Đakovice, divljaka i pljačkaša. Nelagodno je i neučtivo da takve reči piše čovek koji je svojim dosadašnjim držanjem i ponašanjem kako u toku rata, tako i posle oslobođenja, učinio mnogo za zbližavanje Srba Šiptara i Crnogoraca, drugim rečima, koji je doprineo na širenju bratstva i jedinstva naroda Кosova i Metohije". Radilo se o upozorenju, ali iguman nije odustajao od zaštite svetinje. No, incidenti su se produžili i 1970-ih, pogotovo 1973-1974, kada su u više navrata napadani i polupani autobusi turista, ali i srpskih đaka koji su dolazili na Кosovo, čak su ponekad vršeni napadi i na strane turiste. Njegov zaključak početkom 1970-ih bio je turoban: "Što je najgore i najžalosnije, primećeno je od sviju nas, da se žalbe ne rado slušaju od strane vlasti i gleda da im se da prizvuk naivnosti i da sve bude ružičasto. Zašto je tako ne znam. Il je đavo ili su mađije, il je gore našto od oboje. Ako se hitno ne preduzmu mere za zaštitu Srba na Кosmetu, brzo će biti potreban novi Arsenije Čarnojević - kojeg ćemo nazvati V".
Do koje mere je iguman osetio očaj, svedoči i njegovo angažovanje istoričarke Mirjane Šakote, da pronađe turske fermane iz 17-18. veka, kao dokaz o imovini manastira u tursko vreme. S druge strane, otopljavanje odnosa sa lokalnim Albancima pokušavano je kroz oživljavanje institucije manastirskog vojvode. Iguman Makarije je 1971. zaključio sledeće: "Poznate su današnje prilike na Кosovu i kako se gleda na srpske svetinje (istoriske spomenike), pa kada se vidi i čuje da je nekom od pripadnika albanske narodnosti priznato što je čuvao manastir, sasvim će drukše odjeknuti priznanje. Trudiće se njegovi potomci i drugi da slede njegovom primeru, i sve bi to bilo vrlo povoljno i pozitivno za ovaj manastir". Ne znamo kako je tačno ovaj proces tekao, osim što uočavamo da je 1977. na mesto starog igumana Makarija na čelo Dečana došao jeromonah Justin Tasić. Prepiska oca Justina je znatno ređa i oskudnija, što diktira i nemogućnost da detaljnije rasvetljavamo život manastira i pitanje vojvoda.
Tek 1986. imamo nove impulse po ovom pitanju, kada se konstatuje da je preminuo stari vojvoda Ali Ljan. Porodica Demukaj uvažila je igumana Dečana, pozvala ga na sahranu i uvrstila u red ožalošćenih. Potom je, nakon "porodičnog sastanka" ovog bratstva, došlo i do izbora novog vojvode, Alijevog sina Hiseina Demukaja, te uverenja igumanu da žele da ostanu "pravi prijatelji manastira". Episkop Pavle i iguman Justin sa radošću su primili ovakve vesti, potvrđujući zvanje vojvodi Dečana. U čestitci porodici Demukaj povodom Bajrama, iguman je napisao dirljive reči: "Zato novom vojvodi čestitamo novo zvanje, želeći da mu da ugledajući se na svoje čestite pretke, koji su za preko sto godina vršili dužnost vojvode manastira Dečana, da i Vi ovo zvanje vršite sa čašću i obrazom. A Bog Svevideći i Sveti Кralj Stefan Dečanski znaće uvjek platiti dobrom za dobro koje se u ime njihovo čini".
Međutim, i ovo je potrajalo kratko. Za Božić 1991. episkop Pavle izvešten je da su dva dana ranije muški predstavnici porodice Demukaj posetili manastir i da su delovali prilično uzrujano. "Izjavili su mi da oni više nesmeju da štite manastir, jer kako oni kažu zaprijetili su im meštani sela Dečana da ukoliko oni i dalje budu čuvali manastir, da će se oni kao cijela kuća izbrisati iz muslimanskog svijeta i da oni više nesmeju biti niti Šiptari niti muslimani. Mladi Vojvoda sam je vratio knjigu "Riznica manastira Dečana" na kojoj je bila posveta knjige njemu kao mladom Vojvodi jer,veli, "ako mi nađu moji kućni prijatelji, više me neće smatrati da sam Šiptar nego Srbin". Tako je i suspendovana tradicija porodice Demukaj duža od jednog veka, a ugašena i institucija koja je postojala možda i bezmalo 500 godina.
*Autor je doktor istorijskih nauka i naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu.