Ekonomski odnosi Srbije i Kosova razvijali su se paralelno sa procesom političkog dijaloga uz posredovanje Evropske unije, ali su najčešće bili u njihovoj senci. U toku poslednjih nekoliko godina oni su znatno napredovali, ponekad zahvaljujući napretku u političkim odnosima, a ponekad uprkos ozbiljnoj šteti koju su im loši politički odnesi naneli. Kao najznačajniji primer ovog drugog fenomena svakako možemo uzeti uvođenje carina od 100 odsto na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine koju je kosovska vlada uvela u novembru 2018. godine i koje je imalo veoma ozbiljne efekte na trgovinsku razmenu Srbije i Kosova.
Kada govorimo o konkretnim brojkama, izvoz Srbije na Kosovo je rastao svake godine od 2012. do 2017. godine kada je iznosio 439,5 miliona evra, odnosno ukupno 3% izvoza Srbije i 15% kosovskog uvoza za tu godinu. Rezultatima za 2018. godinu naštetile su pomenute carine, tako da je izvoz Srbije u ovoj godini iznosio 412,2 miliona evra, a zatim u 2019. svega 84,7 miliona evra. Nakon što su carine ukinute, izvoz Srbije se ponovo drastično povećao u 2020. na 251,7 miliona evra, odnosno 1% ukupnog srpskog izvoza, što je opet značajno manje nego ranijih godina pre uvođenja carina. Imajući u vidu kontinuirani rast izvoza na Kosovo do 2018, kao i rast ukupnog izvoza Srbije poslednjih godina, može se pretpostaviti da bi ovi rezultati bili dvostruko bolji da carine nisu uvedene.
Srbija sa Kosovom ima značajan trgovinski suficit, odnosno poslednjih godina izvozi deset do dvadeset puta više robe nego što uvozi sa Kosova. Zanimljivo je, međutim, da je bez obzira na uvođenje carina od 2017. do 2020. godine izvoz Kosova u Srbiju ostao na stabilnom nivou i za 2020. godinu je iznosio 25,4 miliona evra, odnosno gotovo tačno deset puta manje od izvoza Srbije na Kosovo. Iako na prvi pogled deluje da izvoz Kosova u Srbiji stoga nije od velikog značaja, važno je napomenuti da je izvoz Kosova u Srbiju činio čak 7% ukupnog kosovskog izvoza za 2019. godinu.
Za ekonomske odnose Srbije i Kosova bi se stoga moglo reći da se na određeni način odvijaju mimo politike, sopstvenom logikom koja ima za cilj dobrobit ekonomskih subjekata u oba društva. Međutim, pored negativnih efekata koje politički sporovi mogu imati na ekonomske odnose, od velikog su značaja različiti procesi na političkom nivou koji ove odnose mogu unaprediti i već su činili to u prošlosti. Jednu vrstu pomenutih političkih procesa svakako čini dijalog Beograda i Prištine, koji je pored svoje čisto političke dimenzije, imao i svoje ekonomske aspekte koji su se često odvijali bez velike pažnje javnosti. Druga vrsta političkih procesa je svakako regionalna ekonomska integracija, koja je već donela znatne dobrobiti celokupnom regionu, ali sadrži i značajne potencijale za jačanje ekonomskih odnosa među regionalnim ekonomijama, pa samim tim i ekonomskim odnosima Srbije i Kosova.
Dijalog Beograda i Prištine
Kada govorimo o dijalogu Beograda i Prištine, njegove ekonomske komponente čine nam se slabo vidljivim, budući da je pažnja javnosti bila uglavnom posvećena osetljivim političkim pitanjima. Međutim, više sporazuma između Beograda i Prištine, poput sporazuma o integrisanom upravljanju prelazima, carinskim pečatima, kao i regionalnom predstavljanju i saradnji, imali su značajan uticaj na ekonomske odnose dve strane. Takođe, gotovo ispod radara odvijali su se razgovori privrednih komora Srbije i Kosova, koji su već doneli konkretne rezultate kada je u pitanju trgovinska razmena, kao i ostvarili kanale komunikacije kojim su mnogi praktični problemi u međusobnoj trgovini mogli biti uspešno otklonjeni.
Zanimljivo je da su nakon uvođenja pomenutih carina od strane kosovske vlade i faktičke suspenzije dijaloga Beograda i Prištine uz posredovanje EU koja je trajala više od godinu i po dana, ekonomska pitanja došla u centar pažnje. Naime, administracija američkog predsednika Donalda Trampa, čiji je specijalni predstavnik za dijalog Beograda i Prištine Ričard Grenel aktivno radio na obnovi razgovora dve strane, upravo stavila ekonomska pitanja u centar ovog novog, praktično paralelnog dijaloga vođenog od strane Sjedinjenih Država.
U okviru ovog procesa, predstavnici Srbije i Kosova potpisali su pisma o namerama o uvođenju avio linije Beograd – Priština u januaru 2020, kao i pisma o namerama o obnovi železničkog i drumskog saobraćaja u februaru iste godine. Američka administracija vršila je pritisak na novu kosovsku vladu Aljbina Kurtija da u potpunosti ukine carine od 100%, što se smatralo jednim od razloga za kratko trajanje ove vlade i dolazak Avdulaha Hotija na premijersko mesto. Nakon promene vlade i konačnog ukidanja carina, obnovljen je dijalog Beograda i Prištine uz posredovanje EU, ali i proces pod američkim vođstvom. Predstavnici Srbije i Kosova su u septembru 2020. godine u Beloj kući potpisali sporazum o ekonomskoj normalizaciji, popularno nazvan Vašingtonskim sporazumom, kojim su potvrđeni ranije postignuti sporazumi, ali i dogovoreno osnivanje kancelarije američke Finansijske korporacije za međunarodni razvoj (DFC) u Beogradu i izrade studije izvodljivosti o korišćenju ekonomskih potencijala jezera Gazivode, kao i uključivanje Kosova u regionalnu inicijativu „mini-Šengena“.
Promena administracije u Vašingtonu dovela je u pitanje važnost ovog sporazuma, pre svega zbog opšteg utiska da je njegova primarna namena bio doprinos izbornoj kampanji Donalda Trampa, a ne deo dugoročne američke strategije u regionu. Međutim, do otvaranja kancelarije DFC u Beogradu je zaista došlo već u septembru, a privredne komore Srbije i Kosova objavile su zajedničku deklaraciju kojom su se istakle podršku poboljšanju ekonomskih odnosa i najavile formiranje zajedničkog tima za ekonomsku saradnju koji bi se podržao ekonomsku normalizaciju. Izjavom je podržana i inicijativa „mini-Šengen“ kao iskorak ka stabilnosti i prosperitetu u regionu.
Ekonomska integracija i mogućnosti
Regionalna ekonomska integracija pruža velike mogućnosti za ekonomske odnose Srbije i Kosova. Naime, stvaranje jedinstvenog prostora četiri slobode (sloboda kretanja lјudi, robe, usluga i kapitala) značajno će olakšati trgovinu u regionu i olakšati kapitalna ulaganja. Iako ovo važi za celokupan region, za očekivati je da može doneti naročito značajne benefite Srbiji i Kosovu. Imajući u vidu zategnute političke odnose, kao i brojne praktične prepreke njihovim ekonomskim odnosima, regionalna integracija može omogućiti se ove različite prepreke „preskoče“ i ostvari pun potencijal ekonomske saradnje.
Postoji još jedan dodan doprinos kojim regionalna ekonomska integracija, kao i ekonomska saradnja uopšte, mogu unaprediti odnose Srbije i Kosova. Naime, imajući u vidu da su politički odnosi dve strane obeleženi značajnim nepoverenjem, kao i veoma ozbiljnom etničkom distancom, razvoj ekonomskih odnosa može posredno pomoći i političkom procesu dijaloga i ostvarivanju deklarisanog cilja normalizacije odnosa. Ekonomska saradnja može doneti obostranu korist i dovesti do stvaranja čvrstih i trajnih ekonomskih veza koje mogu predstavljati značajan generator međusobnog poverenja i dati zamajac potrazi za kompromisnim političkim rešenjima. Na kraju, ne treba zaboraviti da bi jačanje ekonomskih odnosa Srbije i Kosova donelo direktne benefite građanima i privrednim subjektima na obe strane, što je samo po sebi cilj kojem treba težiti.