Oliver Ivanović mi je imponovao od trenutka kada sam ga prvi put video 1999. godine, na sastanku SVN Kosova i Metohije, u Gračanici.
Kao jedini predstavnik Srba sa severa, koji su u to vreme već organizovali Srpsko nacionalno veće severnog Kosova i Metohije, Ivanović je prisustvovao "ujediniteljskoj" skupštini SNV KiM u Gračanici. Pred dvestotinak delegata, mahom predstavnika crkvenih odbora kosovskih sela južno od Ibra, predsedavao je vladika Artemije. Nakon što je saslušao izlaganja podrške ovakvom skupu, Artemije je dao reč Oliveru, označavajući i njegovo prisustvo kao podršku severa, koju u to vreme, a ni dugo posle toga, nije imao. Ideja je bila da svi Srbi na Kosovu nastupaju zajednički, ali pod rukovodstvom gračanačkog, a ne mitrovačkog SNV-a.
(Parafraziram) "Došao sam ovde nakon sinoćnjeg petočasovnog sastanka SNV severnog KiM, na kojem sam jedva izborio da treba barem saslušati šta imate da kažete. Došao sam da vidim koja je vaša platforma, program, ko ste vi, ko su oni koji čine vašu organizaciju, i sa kim to trebamo da se, kao SNV severnog KiM, ujedinjujemo. Ono što sam ovde čuo i video preneću na severu, i obavestićemo vas o našoj konačnoj odluci", rekao je Oliver.
Šok! U inače vrlo teškom trenutku kada su, sa jedne strane, svi podvili repove, a sa druge, bili nespremni na dijalog, došao je Oliver koji je i jednima u lice rekao da je dijalog neophodan, a drugima da jednoumlje ne dolazi u obzir.
Ono što vidim u njegovom delovanju u godinama nakon toga, je upravo to isto. Dok je radio pod okriljem države, za razliku od prethodnika i naslednika, stalno je bio prisutan na terenu i rešavao probleme naroda; odaniji narodu koji predstavlja nego vlastima koje pokušavaju da nam serviraju da znaju šta je u tom trenutku najbolje za taj narod. Zato je i smetao, zato je i uklonjen, od onih koji trpe samo partijske poslušnike, od onih kojima nije važno koje su stvarne potrebe kosovskih Srba, od onih koji smatraju da Beograd zna šta je za nas "dole" bolje.
Politika kosovskih Srba ne postoji. To je, sada više nego ranije, ono što odredi Beograd na osnovu šturih terenskih podataka i ličnih biznis planova partijskih kadrova aktuelne prestonice željne EU integracija, na svoj način. Jasno je da pri takvom stanju stvari jedino pojedinci, zbog ličnog nastrojenja i sopstvenim naporima (pri tom mislim na retke valjane i vredne predstavnike Srba u institucijama), mogu da urade nešto što će narodu koristiti, makar i privremeno. Dugoročno, planski i temeljno, uz oslanjanje na lokalne resurse i izvore, ovde se već dugo nije delovalo.
Oliver je i u tom smislu predstavljao pretnju. Oslonjen, ali nezavisan od Beograda, i oslonjen, ali nezavisan od Prištine. Čovek inteligencije koji se ne može kontrolisati, koji će znati da pročita svako smeće od dokumenta koje mu se nudi na potpis, ali će na kraju učiniti po savesti a ne po direktivi.
O farsičnom suđenju i presudi mogu samo da kažem, podsetim, da je počelo u jeku izborne kampanje 2014. godine, u kojoj je Oliver učestvovao. Kome je takav čovek smetao u tom trenutku, kada su Srbi na severu trebali da izaberu svog autentičnog predstavnika, a od Olivera nisu imali boljeg, autentničnijeg i rečitijeg? Možda jer nije imao direktnu podršku Beograda, koji je nametao "svoju opciju" i vršio je pritisak na Srbe da se sami opredele?
Danas, severna Kosovska Mitrovica, koju je Oliver najviše zadužio, izgleda da lakše prašta Srbima koji su dobili lokalne kosovske izbore uz podršku Beograda, a pri tom ništa ne rade za dobrobit grada koji im je poveren na upravljanje, nego Oliveru koji je na izborima učestvovao u njihovo ime. Zato je policija u Kosovskoj Mitrovici bila zabrinutija za reakciju građana na dan izricanja presude (povećano prisustvo i stepen pripravnosti), od samih građana, koji nakon izricanja sramne presude u tom gradu nisu ni reagovali.
Kao ilustraciju ovome da dodam, a nisam video da je u medijima propraćeno, da kosovski mediji na albanskom nisu ovim povodom bili euforični. Isto sam primetio i među Albancima na društvenim mrežama. Iako je neko na višem nivou odredio da tom presudom treba da se napravi balans sa najavljenim Specijalnim sudom za zločine Oslobodilačke vojske Kosova, odsustvo "proslavljanja" ovakve presude među Albancima po meni znači da su i sami zatečeni njome; naravno, nema tu ni javno iskazane sumnje ni osude, a sve pod maskom "poštovanja odluke suda".