Proteklog vikenda sam putovao popodnevnim autobusom od Kosovske Mitrovice do jednog grada u centralnoj Srbiji. Očekivano poluprazan autobus, sa neočekivano i naglašeno ljubaznom ekipom sastavljenom od vozača i konduktera tromo se, uz preglasne narodnjake sa lokalnog radija, klatio kosovskim delom Ibarske magistrale, ostavljajući namernike na usputnim stanicama u Sočanici, Leposaviću, Lešku... Do administrativnog prelaza Jarinje u vozilu je ostalo svega pet putnika.
Na prelazu nije bilo gužve. Iznenađujuće, ni uobičajene kontrole, ni sa kosovske ni sa srpske strane. Posebno ako se imaju u vidu nedavni incidenti i pucnjava na severu Kosova. Pomislih da je i osoblje na Jarinju dočekalo pet minuta tokom koji može da se retko meša u svoj posao.
Kondukter izađe iz autobusa sa prikupljenim ličnim kartama putnika i ubrzo se vrati, deleći ih vlasnicima. Priđe mi, a sedeo sam sam skroz pozadi u vozilu, i veselo reče: "Izvoli, živ i zdrav bio"! Mlad, korpulentan momak, vrlo kratke kose, sa skupim farmerkama i novim, modernim patikama na nogama. Prav, zategnut. Pomislih, OK, ovaj odavno rudari kriptovalute, pa ima, može sebi da priušti. Očigledno, voli i teretanu, redovno vežba.
Na mestu tik iznad nekadašnjeg srpskog policijskog punkta u Rudnici, na kraju puta koji silazi sa Kopaonika, autobus se zaustavi. Iz parkiranih džipova su izašla i u naš autobus ušla dva bračna para sa tri mala deteta i jednom bebom. Već pomalo zadremao u zagušljivom autobusu, u prvom trenutku nisam obratio preteranu pažnju na nove putnike. Ipak, primetio sam da deca koja sedoše nekoliko redova sedišta daleko od svojih roditelja ili pratilaca, a blizu mene, imaju neobično kose oči za ekipu koja je deo vikenda provela na Kopaoniku, pa sad gleda kako da se vrati u Beograd. Pomislih da su, možda, u pitanju kineski turisti, znamo svi da ih ima raznih... To sam mislio samo dok mama male bebe nije skinula jaknu. Onda sam osetio da nije turista i da se, nažalost, nije kupala već neko vreme. Izbeglice, pomislih. Ali, nisu Sirijci, nisu Avganistanci... ko će ga znati.
Kondukter ih je uredno posle par minuta upitao gde putuju, a jedan od dva muškarca u kasnim tridesetim mu je odgovorio: "Raska". Prošlo mi je kroz glavu da je čudno što se autobus zaustavio na mestu na kom inače ne staje kako bi pokupio putnike do Raške koja je odatle udaljena svega deset-dvanaest narednih krivina.
Na autobuskoj stanici u Raški iz vozila najpre izađe jedan čovek, a potom i porodice "kopaoničkih stopera" sa decom. Zatim autobus poče, isključivo na srednja vrata, neshvatljivom brzinom da se puni izbeglicama, ovoga puta bez svake sumnje iz Sirije i/ili Avganistana. Negde između njih, u vozilo se vratiše i parovi sa decom, sedajući na sedišta iza mene.
Autobus se skoro potpuno ispunio. Dok sam pokušavao da razaberem ko su moji neočekivani saputnici, ljubazni kondukter me pozva da pređem napred, "da ne sedim tamo sam među njima".
Nakon što sam prešao na mesto u drugom redu iza konduktera, jedan od migranata dotrča iz pozadine autobusa i usplahireno reče vozaču: "Brother, one more minute, please".
Nakon ljutitog odgovora "No way, it’s about time!", vozač ipak odluči da ponovo otvori vrata. Migrant istrča iz vozila u mrak i vrati se vrlo brzo, snuždenim glasom govoreći "Let’s go". Koga li je i zašto ostavio ove prohladne večeri u Raški?
Na moje pitanje "Šta je ovo, ko su ovi ljudi?" upućeno vozaču i kondukteru (koji je u međuvremenu ponovo seo na svoje mesto), dobih odgovor čoveka za volanom: "Ma, ove izbeglice, j... im pas mater".
"Jasno mi je da su u pitanju izbeglice. Koliko ovo traje?", upitah.
Vozač i kondukter prećutaše odgovor. Pravili su se da nisu čuli drugo pitanje.
Starac koji je takođe ušao u Raški, ali na prednja vrata, odgovori umesto njih:
"Godinu dana. Još jedan auto-prevoznik ih vozi, češće i više od ovih. Idu do Beograda, pa ka Novom Sadu i dalje na sever".
Starija gospođa sa sedišta iza njega dobaci kako su je vozači pre nedelju dana u autobusu drugog prevoznika zamolili da na pauzi ostane u vozilu sa prijateljicom jer su se "bojali da migranti ne pokradu sitnice sa kontrolne table, te iz jakni i torbi putnika ostavljenih u autobusu".
"Čuvala sam", završi.
Odjednom više ne tako veseli dvojac vozač/kondukter pozva i jedinu mlađu žensku putnicu, očigledno Srpkinju, da pređe napred.
Na uobičajenom mestu ispred Ušća ovoga puta nije bilo zaustavljanja, nastavili smo bez pauze ka Kraljevu.
Kondukter se javio na mobilni telefon koristeći frazu "na prijemu" i tiho razgovarao sa nekim. Nisam mogao da čujem šta je govorio.
Nakon završenog razgovora, krenuo je u naplatu karata novim putnicima. Posle nekoliko minuta se vratio, traživši od vozača da uključi svetlo, prebrojio novac i pokazao preklopljene novčanice od 20 i 50 evra kolegi koji mu je odgovorio da "te pare odvoji" i "zadrži kod sebe".
Put je, uz neprirodno glasnu muziku u autobusu, nastavljen. Vozač i kondukter su ćutali, putnici Srbi su ćutali. Jedino su migranti tiho razgovarali.
"Što si nervozan?", upitao je vozač kolegu.
"Nisam, odgovorio mu je ovaj i nastavio da telefonira. Razgovarao je "sa sestrom" i na kraju glasno poručio: "Daće Bog da sve bude dobro"!