Da bi kandidat prikupio novac, u vremenu koje nije kovidno, mora da održava velike skupove i bude domaćin skupih večera, da se rukuje sa mnogo ljudi i poljubi mnogo beba. Internet stranice takođe omogućavaju prikupljanje donacija i promociju kampanje. Pribavljeni novac se potom troši na angažovanje osoblja, putovanja, plaćanje reklama, sprovođenje anketa i istraživanja. Za jednog od dva kandidata će se svi ti troškovi kasnije pretvoriti u potrebne brojeve glasova i tako mu pomoći da dobije borbu sa suparnikom u trci za predsednika.
Prema dostupnim podacima, izborni ciklus 2016. godine koštao je više od 5,7 milijardi dolara, što je najveći skok srednjoročnih izbornih troškova u poslednjih 20 godina. S obzirom na ogromne aktuelne troškove, 476 miliona za Trampovu kampanju i više od pola milijarde, 531 milion za Bajdena, bez iznosa koje su potrošili predsednički kandidati Majkl Blumberg i Tom Stejer tokom demokratskih predizbora 2020, nema sumnje će ovaj ciklus srušiti rekorde kada je potrošnja novca za kampanje u pitanju.
Šta je PAC?
Odbor za političku akciju (PAC) je fond u kome korporacija, interesna grupa i/ili sindikat mogu prikupljati i čuvati novac svojih članova i zaposlenih i distribuirati ga, obično u režiji političkog direktora PAC-a u Vašingtonu, u skladu sa zakonodavnom agendom te korporacije ili grupe.
Razlika između PAC-a i Super PAC-a je u tome što PAC može da prihvati i troši ograničene količine novca iz ograničenih izvora, dok Super PAC može uzeti novac iz bilo kog izvora i trošiti neograničene sume. To se mora prijaviti Saveznoj izbornoj komisiji (FEC), ali se stvari mogu urediti tako da se primaju sredstva od entiteta koji ne otkriva podatke, niti stvarni izvor novca.
Ovaj novac se može potrošiti na bezbroj načina, ali njegova potrošnja ne može biti koordinisana sa kampanjom. Kandidati to zaobilaze tako što njihov Super PAC zapošljava njihovo bivše osoblje iz kampanje, pa je, iako možda ne postoji tehnička koordinacija, vrlo lako zaobići postojeće prepreke i učiniti da Super PAC bude produžetak same kampanje.
Kako su nastali Super PAC-ovi i “tamni novac”?
Brzi rast količine novca koji se uliva u američku politiku delimično je posledica prelomne odluke Vrhovnog suda SAD-a “Ujedinjeni građani (Citizens United) protiv Savezne izborne komisije” iz 2010. godine, koja je organizacijama nominalno nezavisnim od kandidata dozvolila da prikupljaju i troše neograničene iznose iz bilo kog izvora. Iako se ova odluka zasnivala na ideji da javnost može da vidi odakle novac dolazi da bi se predupredila mogućnost korupcije, to jednostavno nije bilo izvodljivo. U svakom ciklusu od tada, desetine i stotine miliona dolara prelivaju se iz tajnih izvora prema spoljnim grupama, uključujući neotkrivene visokopolitičke neprofitne organizacije i Super PAC-ove, pa je taj fenomen poznat kao “tamni novac”. Ove godine je potrošnja Super PAC-ova i drugih, nominalno nezavisnih spoljnih grupa, već premašila milijardu dolara i ne zaostaje mnogo za rekordnom sumom od 1,4 milijarde koja je potrošena u 2016. godini, što je iznos prijavljen Federalnoj izbornoj komisiji (FEC).
Još više se troši na teme sa kojima se može identidifikovati određeni savezni kandidat, ali se ti troškovi naknadno prikazuju. Neki od skrivenih troškova mogu se sagledati upoređivanjem potrošnje prijavljene Federalnoj izbornoj komisiji sa onom koja je prijavljena Federalnoj komisiji za komunikaciju (FCC) za TV reklame i platformu oglasa za društvene medije u cilju promocije na internetu.
Ali, u oba slučaja je često nemoguće videti odakle novac dolazi, a radi se o novcu prikupljenom od najkoncentrisanijih, najmoćnijih mega-donatora i uticajnih organizacija. On se koristi vrlo ciljano, kako bi se pospešilo donošenje tačno određene odluke glasača oko najneizvesnijih pitanja (u vezi sa spornim temama, ne samo sa kandidatima) i na to spoljni novac može imati najveći uticaj.
Na šta se pare troše?
Najčešći odgovor na ovo pitanje iz naslova je digitalno oglašavanje. Naročito u vreme koronavirusa, kada svi sede kod kuće, politički oglasi na internetu su isplativ način slanja poruka i prikupljanja sredstava.
Dok su kandidati na predsedničkim izborima 1960. godine, Kenedi i Nikson, potrošili tek 20 miliona dolara, na izborima 1992. na kojima su se takmičili Buš stariji i Klinton, cifra je uvećana deset puta i skočila je na 200 miliona dolara. Već 2012. godine je potrošeno dve milijarde dolara, a kampanja Baraka Obame je prva koja je prešla milijardu dolara potrošenih na reizbor.
Takođe, novac se troši i za lobiranje kod savezne vlade, da oblikuje ili blokira određenu legislaturu. Nakon nekoliko godina smanjene potrošnje, količina novca koja odlazi na lobiranje ponovo raste. Svake godine, nakon ulaganja u političare i politiku, kompanije troše više od 3 milijarde dolara da bi omogućile povraćaj investicija. Pristup, mogućnost da im se uzvrate pozivi i organizuju sastanci, prilika da podele vizije politike svojih kompanija ili industrija i zakonodavni program je ono što kupuju i što dobijaju zauzvrat.
Kovid i finansije
Za očekivati je bilo da će ekonomske poteškoće imati depresivan efekat na donacije. Međutim, zahvaljujući alatu “Act Blue”, kojim demokrate prikupljaju sredstva na internetu, efekat pandemije je značajno umanjen. Sa republikanske strane postoji slična veb lokacija za transakcije donacija pod imenom “Win Red”, ali “Act Blue” postoji duže vreme i do danas je prikupio mnogo više novca.
Putem ovih platformi prikupljaju se male donacije ogromnog broja ljudi, što se vidi kao zanimljiv trend i zdrava praksa koja omogućava da se više Amerikanaca uključi, da više novca dolazi od većeg broja ljudi u manjim iznosima.
Internet kampanje za prikupljanje sredstava, naravno, ne znače da mega donatori daju manje.
Ko je odgovoran za tačnost podataka o prikupljenom i utrošenom novcu?
Savezna izborna komisija (FEC) je zadužena za prikupljanje izveštaja, kao agencija koja omogućava pristup tim izveštajima, reagovanje u slučaju da se oni ne podnesu, procenu novčanih kazni kada kampanje ne prijave finansijsku aktivnost i ima izvršena odeljenja. Njeni advokati “češljaju” ove izveštaje kako bi se uverili da su informacije tačne i kako bi, ako ima potrebe, postavljali dodatna pitanja.
Takmaci na izborima mogu steći ozbiljnu prednost ako uspešno istaknu kako njihova opozicija troši novac, bilo da ga troši na raskošna putovanja ili na druge načine koje bi većina Amerikanaca smatrala čudnim, ako ne i neprimerenim, pa se tome posvećuje velika pažnja. U kampanji 2008. godine, kada su se Džon Mekejn i Sara Pejlin kandidovali protiv Baraka Obame i Džoa Bajdena, Pejlin je raskošno trošila na svoj orman i to se otkrilo. To je bilo moguće samo preispitivanjem troškova, pa se videlo da je potrošila 150.000 američkih dolara kod Nejmana Markusa na odeću.
Štabovi kampanja bi trebalo da su zabrinuti zbog eventualnih grešaka jer bi one mogle uzrokovati novčane kazne, koje bi umanjile dragocena raspoloživa sredstva.
Ali, Savezna izborna komisija nema kvorum, pa se novčane kazne ne određuju. Trenutno se ne obavlja nijedan drugi posao osim prikupljanja izveštaja. To u praksi znači da ako bude bilo novčanih kazni - biće ih nakon izbora.
Samo Amerikanci ili vlasnici zelene karte mogu da daju priloge. Amerikanci u inostranstvu, naravno, mogu poslati donacije, ali novac ne može doći iz stranih izvora.
S obzirom da se anonimne donacije ulivaju u američki politički sistem i sistem finansiranja kampanja, nikako nije izvesno da je novac isključivo domaći. To je u osnovi sistem časti, što je zabrinjavajuće jer je bilo skandala sa stranim donacijama kandidatima u prošlosti.
Izricane su zatvorske i ogromne novčane kazne. Međutim, bez potpuno funkcionalne Federalne izborne komisije, bez policajca, novca ima više nego ikad, kao i mogućnosti da strani novac uđe u američki izborni sistem.
Ko daje - dobija
Kandidat koji više potroši pobedi u devet od deset puta i to je, s jedne strane, brutalna stvarnost američke politike. Sa druge strane, ovo prikriva ostale važne aspekte jer novac, sam po sebi, nije dovoljan. Kampanje takođe moraju biti dobro organizovane i imati ispravan odnos prema porukama birača.
Ako su oba kandidata koji učestvuju na opštim izborima u novembru, a obično su to kandidati glavnih stranaka (demokrate i republikanci), dostigli određeni prag - novac neće biti odlučujući faktor. Ukoliko svaki od njih u jednom trenutku sakupi milion dolara, manja je verovatnoća da će izbori biti odlučeni zbog novca, a veća da će se to dogoditi zbog načina na koji vode kampanje i sklonosti izbornog tela koje žele da predstavljaju.
U slučaju Trampa i Bajdena, ko god da dobije u ovoj trci, neće dobiti zbog novca.
Javno protiv privatnog finansiranja
O javnom finansiranju se u Americi dugo raspravljalo kao rešenju problema sukoba interesa koji prate privatno finansiranje izbora. Američki izbori su se uvek finansirali iz privatnih izvora, od pojedinaca i PAC-a, kao i iz korporacija i radnih tela.
Javno finansiranje se kao opcija uvek pojavi kada su građani zabrinuti zbog “vlade na prodaju”. Međutim, za njega na nacionalnom nivou nikada nije bilo neophodne podrške. Postoje eksperimenti na državnom i lokalnom nivou pa, ako se ikada zaključi da izbori treba da budu javno finansirani, to će najverovatnije doći “odozdo” i neće biti nametnuto “odozgo na dole”.
Gde se novac sakuplja, a gde i kako troši?
U određenima državama se prikuplja većina novca. Svi kandidati idu, ruku pod ruku, sa glavnim donatorima, moćnicima koji žive u najmnogoljudnijim državama, obično u Njujorku, Kaliforniji, Dalasu, Majamiju, Čikagu i ostalim većim gradovima.
Predsednički kandidati uvek pokušavaju da “preplave teren”. Tramp i Bajden ponovo “seju” novac, posebno na TV i reklame na internetu, kao i na lične predizborne skupove, što je oduvek bilo karakteristično za aktuelnog predsednika, mada je u eri pandemije ovo drugo znatno smanjeno. Ipak, Donald Tramp, pre nego što se i sam zarazio, nije odustajao od određenog broja velikih skupova na otvorenom.
Tekst je napisan na osnovu predavanja Šile Kramholc (Sheila Krumholz), izvršne direktorke Centra za reaktivnu politiku (The Center for Responsive Politics), koje je održala novinarima u okviru programa „Izbori 2020: Virtuelno izveštavanje“ u organizaciji Forin pres senters američkog Stejt Dipartmenta (Foreign Press Centers) i saradnji sa Meridijan Internešenal (Meridian International).
Šila Kramholc