Rečima „nemojte da uprskate“ američka ambasadorka na Kosovu se nedavno obratila političkoj eliti koja je, trenutno, u ovom slučaju nesposobna da pravaziđe međusobne prepreke i oformi vladu.
Njihov kolega sa druge strane granice, premijer Republike Albanije Edi Rama, uradio je u Beogradu upravo suprotno tome. Ne, nije on „morao“ da se odazove pozivu ambasadorke u Prištini, nego, to je bre poruka svim balkanskim političarima. Period ratova i konflikta je iza nas, vreme je da se gradi kakva-takva demokratija, pa iskoristite tu priliku, zbog ljudi koji su vas izabrali, i nemojte da uprskate. Stvari iz prošlosti će svakako doći na red, ali ako stvari iz prošlosti stavite na sami početak, onda je nastavak... tako daleko.
Edi je uprskao. Nisu ga državljani Republike Albanije izabrali da štiti interese svih Albanaca, nego interese Republike Albanije. Nisu za njega glasali ni u Preševu, ni u Tetovu ni u Tuzima. Mogao je da, praktično, poveća broj srpskih turista u Albaniji sledeće sezone. Eto, i to bi bilo dovoljno. Sve više Srba inače odlazi na albansko primorje. Ovo bi bio samo podstrek.
Naravno, za Beograd i za Srbe će osoba tog profila uvek predstavljati sve „Albance“. A i Edi je računao na to.
Ali je tu i uprskao. Po prvi put, nakon 70 godina, ukazala se prilika da se jedan Albanac „pokaže“ u Srbiji; i to ne bilo koji, ne bivši premijer berluskonijevskog tipa – Beriša, nego upravo bivši gradonačelnik Tirane, demokrata kome je stotine stranaca dolazilo na poklonjenje i divilo se njegovim mudrim rečima i vizijama Albanije u Evropskoj uniji.
Edi, Albanac kakvog bi Evropa volela da vidi, ipak je ispao kao Albanac kakvog bi Srbi voleli da vide: provokator, nadrndan, lukav, faktički neraspoložen za kakvu-takvu zajedničku budućnost, ukratko - semenkar.
Pisao je moj kolega Adriatik o percepciji Albanaca kod Srba, i kakvog bi ’voleli’ da vide... e pa baš ovakvog.
A mogao je da iskoristi jedinstvenu priliku i da učini nešto za poboljšanje odnosa – mogao je. Pa nije niko u Srbiji slep da ne vidi gde se danas nalazi Kosovo. Svi Briselski sporazumi imaju, na neki način, to protkano u sebi, i svi to osete kada se nađu na Merdaru, Jarinju, Beloj zemlji, Brnjaku.
Nije morao ni da glumi poniznost, da se dodvorava, pa niko to ne voli. Koj se moj onda odlagala poseta nakon incidenta sa dronom? Isto to bi Edi rekao i dan, a ne skoro mesec dana posle. Izgleda mi, na žalost iz ove prespektive, da bi isto rekao i godinu dana posle...
Ali niko, nijedan od najmoćnijih predstavnika sveta koji je dolazio u Srbiju, pre svega onih koji su priznali Kosovo, nije spao, niti bi spao, na tako niski diplomatski nivo da poruči isto što i Edi, a mogao je. Međutim, onda se i ne bi zvala diplomatija nego što-na-um-to-na-drum. Pri tom, ni sa kim od tih predstavnika, Srbija nije na tako niskoj lestvici odnosa kao sa Albanijom.
Prilika je propuštena. Ono što bi i sam voleo da vidim, a to je da se Srbija oduševi jednim evropskim Albancem, nije se desilo. Umesto da se dogodi neočekivano, desilo se sasvim očekivano. Potvrđeni su stereotipi, otkopane su sekire, raščačkane su rane, podgrejane su tenzije.
Još uvek smo u iščekivanju tog „evropskog Albanca“, kojih je već na milione, ali koji bi sa tako visokog nivoa mogao da oduševi. U međuvremenu, „zadovoljićemo se“ mudrim Albancima iz našeg komšiluka koji se, kako bi i trebalo, staraju da im i komšije Srbi dolaze u prodavnice jer, izgleda da mnogo bolje shvataju, životno, da će ekonomija nadživeti, i svakako unaprediti - naciju.