Selo Krpimej udaljeno desetk kilometara od Podujeva, tokom 1990. godine brojalo je samo tri srpske i na desetine albanskih kuća. Dragana koja je u tom mestu živela sa svojim roditeljima, seća se pomoći koju je jedan Albanac po imenu Albert pružio njenim roditeljima.
„Pokojni tata je imao prijatelja Albanca koji je radio u Nemačkoj, ali koji bi letnje mesece provodio u selu, i znam da su se tih meseci družili intezivno, svakodnevno. Međutim, taj Albanaca , koji se zvao Albert i njegova supruga nisu mogli da imaju dece, znam da su odlazili kod vrhunskih stručnjaka u Skoplju. Budući da su i moji želeli da dobiju još dece, jer posle mene i pokojne sestre koja je umrla u deveteom mesecu, nisu mogli da se ostvare kao roditelji. Znam da im je Albert predložio da idu sa njim i njegovom suprugom kod sztručnjaka za Skoplje, znam, da su često odlazili, i često su pričali da su sve te troškove, putovanja, lekarskih pregleda, snosio Albert i da je on insistirao na tome“.
Iako su se odselili iz okoline Podujeva, Dragana kaže da su kontakt sa Albertom održavali dok im otac nije preminuo.
„Sećam se priča o njegovoj ljudskosti i želji da im pomogne kao i sebi i supruzi. Iako smo se odsedlili 90. godina, znam da je pokojni tata ostao u kontaku sa tim Albertom. Na sreću on i njegova supruga su imali troje dece kasnije, znam i tu priču. Moji roditelji su jako bili srećni zbog toga. Međutim, nažalost, nakon očeve smrti koji održavao kontak, mama nije više u kontaku sa njima, ali znam da i dan danas pohvalno pričaa o njima i da se rado seća tog perioda i odlazaka u Skoplje kod lekara, zapravo rado se seća njihove ljudskosti, rado priča da su bili dobri ljudi, on i njegova supruga i često spominje kako je njjegova supruga bila vrlo lepa žena“.
Naša sagovornica nastvalja tradiciju svoje porodice, i nastvlja druženje sa ljudima bez obzira iz koje zajednice dolaze.
„Eto sticajem okolnosti, jako dobra prijateljica mi živi u Nemačkoj, kao i prijatelji mojih roditelja. Ona je iz Prištine, zove se Drita. Da ne kažem da se čujemo svakodnevno, ali čujemo se barem jednom nedeljno. Viđamo se kada ona dođe na Kosovo. Dolazi kod mene, obilazimo zajedno banje, i zanimljiva mesta koja ona voli da poseti. Zaista smo jako dobre prijateljice“.
Samo međusobnim druženjem i upoznavanjem ljudi iz različitih zajednica može doći do pomirenja, poručuje Dragana. Najvažnije je kaže ona, ostati čovek, i pomoći svakome kome možeš, jer nikada ne znaš kada će tebi pomoć biti potrebna.
-----------------------------
Sadržaj je plasiran u okviru projekta "Dobri ljudi u vremenu zla" koji sprovodi Centar za mir i toleranciju a podržan od strane Ambasade Švajcarske u Prištini. Projekat teži kreiranju pozitivnog javnog diskursa za proces pomirenja na Kosovu. Stavovi izrečeni u plasiranim sadržajima ne odražavaju stavove Centra za mir i toleranciju i Ambasade Švajcarske.