Crnačka domaćinstva raspolažu sa samo 10 centi u odnosu svaki dolar koji imaju belačka domaćinstva. Srednje “bogatstvo” belih ne-latino domaćinstava je 2016. iznosilo 171.000 dolara, što je deset puta veća vrednost od proseka crnačkih domaćinstava (17.100 USD) i veći jaz nego 2007, govore podaci Pju istraživačkog centra (Pew Research Center) iz 2018. godine.
Crni životi su važni
Pokret “Crni životi su važni” (Black lives matter - BLM) je osnovan 2013. godine kao odgovor na oslobađajuću presudu za člana Susedske straže Džordža Cimermana koji je ubio sedamnaestogodišnjeg Trejvona Martina februara 2012. u Senfordu na Floridi.
Ovaj decentralizovani politički i društveni pokret se zalaže za nenasilnu građansku neposlušnost u znak protesta protiv incidenata izazvanih policijskom brutalnošću i svih ostalih vidova rasno motivisanog nasilja nad crncima. Pokret i s njim povezane organizacije obično se zalažu i za druge aspekte promene politike koji imaju veze sa pravima i položajem crnaca. Fondacija BLM Inc je globalna organizacija koja radi u SAD, Velikoj Britaniji i Kanadi.
Šta je Susedska straža?
Nacionalni program susedske straže (kod nas se češće koristi termin “građanska straža”) Sjedinjenih Država je fokusiran na održavanje bezbednosti stambenih područja uz učešće građana. Iako prvobitno razvijen krajem 1960-ih, Nacionalno udruženje šerifa (NSA) je zvanično stvorilo Nacionalni program susedske straže 1972. godine kako bi pomoglo građanima i policiji.
NSA je 2002. godine u saradnji sa Američkim korpusom slobode, Građanskim korpusom i Ministarstvom pravde SAD pokrenula USAonWatch, koji je kasnije preimenovan u National Neighborhood Watch, kako bi proširila mandat programa, preko prvobitno namenjene uloge u prevenciji kriminala i na pružanje pomoći i pripremu naselja za prirodne katastrofe uz hitno reagovanje.
Nacionalni program susedske straže finansiraju Nacionalna asocijacija šerifa, Biro za pomoć pravosuđu, Kancelarija za programe pravde i Ministarstvo pravde SAD.
Program susedske straže “Dva jezera”, u kome je učestvovao Cimerman, nije bio registrovan u Nacionalnom programu susedske straže već ga je vodila lokalna policijska uprava.
BLM i glasanje kao izraz protesta
Protesti pod sloganom “Crni životi su važni” su bili prvenstveno protesti za građanska prava, a potom i socijalni i lokalni politički protesti. Sličnost nacionalnih reakcija na njih, međurasna podrška i veliki broj medijskih izveštaja usled oštrog odgovora federalne vlade uz podršku desničarske milicije, pretvorila ih je u (pred)izborni pokret.
BLM je još uvek vrlo decentralizovan i to je njegova slabost. Međutim, treba imati na umu da su početni uspesi pokreta za građanska prava šezdesetih godina prošlog veka proistekli upravo iz decentralizovanih lokalnih inicijativa. To, ujedno, znači da se najvažniji faktor u odzivu crnih birača, koordinaciji i mobilizaciji od strane različitih grupa ovog pokreta, gradio još od leta 2020.
Afroamerikanci ne podržavaju Demokratsku stranku iz partijskih, već iz ideoloških razloga. Za crne glasače, rasna pitanja jesu vrlo važna, ali o ni nikako ne zanemaruju obrazovanje, zdravstvo, rad i zaposlenje. Svojevremeno je Frenklin D. Ruzvelt pridobio poverenje Afroamerikanaca na osnovu stavova o poslu, ne o rasi.
Pretnje ograničenjima glasanja i onemogućavanjem pristupa glasačkim mestima mogu imati efekat na izvestan broj afroameričkih glasača, ali su istovremeno dodatni izvor motivacije za crnce i liberalne belce, pa izgleda da je BLM već mobilisao jedan broj glasača da učestvuju u ranom glasanju koje omogućavaju mnoge savezne države u SAD.
Protesti BLM su 2016. godine bili široko rasprostranjeni, ali neusklađeni sa neuobičajenim, manje sistemskim, zahtevima. Danas je to značajno koherentniji pokret. U prošlosti je fokus bio na pojedinačnim incidentima, poput onih koje su uzrokovali policajcaci rasisti, dok se sada fokus očigledno proširio na izabrane zvaničnike. Na saveznu (federalnu) vladu se 2016, kada je Obama je bio u Beloj kući, gledalo kao na spasioca.
Na osnovu iskustava sa prethodno postojećim pokretima, stariji Afroamerikanci imaju prilično jake organizacione veze sa grupama boraca za građanska prava, radničkim ili profesionalnim udruženjima, zajednicama, verskim udruženjima i drugim društvenim i kulturnim grupama - praktično sa svima koji imaju politički značaj.
Mladi Amerikanci su uglavnom bili „neorganizovani“, bez iole konstantnije veze sa i izloženosti pokretima, sve dok BLM nije “procvetao” ovog leta. Protesti i reakcionarna politika su, sasvim izvesno, uticali na povećanje političke svesti mladih.
Smatra se da bi BLM, pod Bajdenom, stvarao dalji pritisak i podržavao inicijative u vezi sa socijalnom politikom iako bi, verovatno, naišli na snažan državni i lokalni otpor od potencijalno kongresne opozicije.
Ni Klinton, ni Obama nisu ispunili očekivanja crnih glasača po pitanju policije. Afroamerikanci tradicionalno uvek više očekuju od savezne (federalne), nego od državne vlade.
Politička motivacija sa protesta podseća na entuzijazam iz 1960-ih, dok pandemija pruža jedinstveni podsticaj za izlazak iz kuće i učestvovanje, uz fizičku distancu, u zajedničkom aktivizmu. Snažne ideološke podele u vezi sa politikom pomažu da se izgradi osećaj pokreta među onima koji se osećaju nemoćno, pa glasanje, samo po sebi, postaje izraz protesta.
Tramp i Afroamerička zajednica u SAD
Aktivisti BLM-a vrlo često povezuju Trampa sa ljudima kojima se najviše suprotstavljaju.
Istraživanje fakulteta Hauard (HIPO) iz Vašingtona, (D.C.), kao i mnogih drugih, pokazalo je 2016. da je Hillari Klinton imala snažnu podršku crnih glasača. Odziv Afroamerikanaca koji su je podržali učešćem na izborima, iako je bio u padu tokom reizbora Baraka Obame, bio je približno isti kao i za njegov prvi mandat, 58 do 59%. Pad izlaznosti iz 2012. godine smatra se posledicom ometanja glasača, posebno u kolebljivim državama.
Trampova popularnost među crnim glasačima je znatno manja od 10% i procenjuje se na oko 6 odsto u ovoj populaciji, koliko je i dobio na izborima 2016.
Glavni napori Donalda Trampa da pokaže zabrinutost za Afroamerikance uglavnom su individualistički (npr. pomilovanje) ili su poslovno orijentisani, ali uz niska budžetska ulaganja.
Nasuprot tome, crnačka politika se kroz istoriju zasnivala na pokretima, sa naglaskom na građanskim pravima, ekonomiji i prilikama za rad, obrazovanju i društveno-kulturnom razvoju.
Iako se o važnosti “crnih glasova” uoči svakih izbora dosta govori u javnosti, ukoliko Tramp ponovo pobedi u trci, ovi glasovi će se smatrati značajnijim nego u slučaju Bajdenovog trijumfa. Afroamerički glasači koji podržavaju Donalda Trampa to čine zbog njegovog konzervativnog pristupa biznisu i ekonomskog konzervativizma.
Iako aktuelni predsednik SAD često iznosi tvrdnje o svojim rezultatima na polju rada, on odbacuje svaki pristup tom procesu koji je bilo kako povezan sa rasom.
Nekoliko nacionalnih anketa pokazalo je da crni glasači, njih oko 80%, smatraju da je Tramp rasno pristrasan. S obzirom na njegovu povezanost sa Obamom, Bajden, s druge strane, dobija neprekidno povoljne, mada ne nužno i oduševljene kritike.
Afroamerikanci su tradicionalno liberalni i očigledno zabrinuti zbog stanja građanskih prava u SAD. Od šezdesetih godina među njima preovladava stav da su republikanski predsednici neprijateljski raspoloženi prema građanskim pravima i izrazito konzervativni. Tamo gde su republikanci ostali liberalni, kao u Njujorku šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, nastavili su da dobijaju više glasova crnaca. Ali, čini se da je trenutno republikanska stranka gotovo u potpunosti konzervativna. Sa druge strane, poslednji demokratski predsednik koji je dobio izbore bez “crnih” glasova bio je Lindon Džonson.
Rasisti i debata
Amerikanci su tradicionalno individualisti i nije im prijatno kada se neko direktno poziva na rasu, osim kada se o njoj govori u kontekstu statističke kategorije. Zbog toga je izraz „manjina“ široko prihvaćen jer nema socijalnih, kulturnih i istorijskih implikacija koje su povezane sa nejednakošću.
Ipak, uspostavljene granice tokom prve predsedničke debate Donalda Trampa i Džoa Bajdena su pređene korišćenjem termina „rasista“.
Kandidati se nisu zaista bavili pitanjem rasizma, već su se usredsredili na individualnu krivicu za nedefinisani rasizam. To se dogodilo pošto takmaci ne mogu da rizikuju značajno udaljavanje od platformi svojih partija koje su vrlo ograničeno (ne)privlačne biračima koji nisu njihovi sledbenici.
Verbalni napadi, prilikom kojih se kandidati tokom debate međusobno nazivaju “rasistima”, imaju vrlo mali ili nikakav efekat na podrazumevane ciljeve, crnce i ostale manjine. Međutim, mogu uticati na umerene belce, a predstavljaju i pokazatelj da kadidati prepoznaju da je rasizam loša stvar za predsednika.
Tekst je napisan na osnovu predavanja dr Lorenca Morisa (Lorenzo Morris), profesora političkih nauka na Univerzitetu Hauard (Howard) u Vašingtonu, D.C, koje je održao novinarima u okviru programa „Izbori 2020: Virtuelno izveštavanje“ u organizaciji Forin pres senters američkog Stejt Dipartmenta (Foreign Press Centers) i saradnji sa Meridijan Internešenal (Meridian International).
dr Lorenco Moris